nedjelja, 21. siječnja 2018.

OD PANONIJE DO MEDITERANA VOL 2. – SPLIT, BISER MEDITERANA


Nakon uživanja u gastronomskim delicijama Bosne i Hercegovine prešavši granični prijelaz Kamensko opet smo ušli u lijepu našu. Prostor Dalmatinske zagore sušta je suprotnost mome matičnome panonskome prostoru. Kamen kontra zemlje, suri planinski vrhovi kontra nepregledne nizine… Ali ipak krv nije voda i brzo sam se prisjetio ljetnih školskih raspusta provedenih u dalmatinskome zaleđu, u rodnome mjestu moga oca, Bračeviću, spavanja na selu nakon dana provedenog na morskoj obali i predivnih domaćih kravljih, kozjih i ovčjih sireva, vina, pršuta i domaćega kruha ispod peke naših rođaka.

Prolazivši kroz Trilj prisjetio sam se odličnih žabljih krakova koje sam tamo svojedobno kušao, ali nažalost, itinerar puta je bio takav da si nismo mogli priuštiti gastronomsko – hedonistički predah. Vrlo brzo smo došli do Solina, antičke prijestolnice Dalmacije gdje me je rodbina, kako to već uvijek i biva dočekala sa pršutom i sirom i domaćim vinom iz Bračevića.


Nakon kraćeg predaha večera je bila rezervirana u restoranu Opatija u Splitu. gdje nas je dočekao domaćin Vinko. Restoran Opatija – tradicija Ojdanić postoji od 1974. godine. U prvi mah mi je bilo čudno odakle restoran imenom Opatija u Splitu, ali nam je Vinko objasnio da je u pitanju tradicija i da to ime restoran nosi u kontinuitetu, od samih početaka. Pretpostavljam da 1974. godine turizam i nije bio tako snažno razvijen kao danas, da je Split tada bio pretežno lučki i industrijski grad, te je osnivačima restorana Opatija, kao pionir i perjanica hrvatskog turizma bila svojevrstan uzor. Hrana je u ovom restoranu odlična, te se može mjeriti sa većinom restorana na Kvarneru i u samoj Opatiji. U ovoj priči učenik je definitivno dostigao (ako ne i prestigao) učitelja.


Crni i bijeli rižot, potom odlična morska riba i sve to u kombinaciji sa pošipom Stina sa Brača. I na kraju jadranske lignje i deset. Nakon uživanja u delicijama dalmatinske Zagore i delicijama mora, sve smo to zalili odličnom kapljicom otočnog vina. Kada je u pitanje odabir vina, vrlo ću lako poslušati sugestiju osobe koja se zove Vinko. Vinko je predložio pošip Stina i nije nimalo pogriješio. Vinarija Stina smještena je u Bolu na Braču i ima tradiciju dugu 115 godina. Otok Brač nadaleko je poznat po svojem kamenu, te je i motto vinarije Stina – „Inspiracija iz kamena“.


Slijedeći dan započeo je kavicom na Bačvicama. Nakon prethodnoga dana provedenog u gudurama Bosne, vozeći slalom po planinskim prijevojima brdovitog Balkana kroz maglu i snijeg danas smo sjedili na morskoj obali u košulji i proljetnom sakou i uživali u dalmatinskom suncu i mediteranskom ugođaju. Upitao sam konobara kupa li se tu itko sada, na što mi je on odgovorio da dolazi igrači picigina i tu i tamo pokoji redikul. Na to sam se nasmijao i rekao: „E pa danas će te imati i redikula više, i to uvoznog… iz Slavonije!“ Nisam mogao odoliti, skinuo sam se i bacio u more! Doduše, nisam nešto predugo plivao, ali ipak dovoljno da ogladnim i budem spreman za nove gastro istraživačke pothvate.


Spletom okolnosti, kao mjesto ručka iskristalizirao se restoran Zrno Soli koji je smješten na samoj morskoj obali, u splitskoj ACI Marini. I prije nego što sam otvorio jelovnik oduševio sam se uređenjem interijera i općim dojmom. Sve je puno malih bitnih detalja, ali opet ništa nije pretjerano ili prekrcato. Prostor se doima skladnim, prozračnim i odlično prirodno osvjetljenim, kao da se kroz velike staklene površine reflektira boja mora. Osoblje je vrhunsko educirano, od njih možete dobiti pregršt informacija o vinskoj karti i karakteristikama pojedinih vina, kao i o samoj hrani koja se nudi. U restoranu svira diskretna glazba uz koju je ugodno objedovati i koja  i inače vrhunski opći dojam podiže još jednu stepenicu više. U jednom trenutku, imao sam dojam kao da se nalazim u nekom studiju gdje se snima neki celebrity show. Oko mene sve neki ljudi sa estrade, biznisa, sporta i prvi prvi gospodin u povijesti Lijepe naše. Pomislih si, pa nisu ovi ljudi ludi, znaju oni što valja!


Kao hladno predjelo poslužen nam je morski pjat, a to uključuje marinirani škamp na salati od cikle i celera, riblju paštetu s okusom tartufa i chipsom od parmezana, marinirani gof na matovilcu, marinirane kozice, emulzija od sipe na palenti i carpaccio od hobotnice. Kao glavno jelo poslužen nam je jadranski škamp, lignja i gof sa grilla na julliene povrću i eko blitvi s orzom i cherry rajčicama. Za desert smo imali selekciju mini deserata Slatki kutak Zrno Soli. Ovaj slijed se ne može prepričati, jednostavno morate doći i kušati i uživati u rapsodiji okusa.


Osim ovoga niza menu restorana Zrno Soli sadrži još brojne zanimljive delicije koje ovoga puta nismo kušali, ali su dovoljno intrigantne da navratim u Zrnom Soli prvom prilikom kada budem u Dalmaciji.

U sekciji hladnih predjela u ponudi su još primjerice carpaccio od bijele jadranske ribe oplemenjen redukcijom acetta, cherry rajčicom, pulpom od naranče i perlicama od smokve. Osim ribljeg tu je i mesni pjat koji uključuje dalmatinski pršut i pancetu, kulen, paški sir, skuta s tostiranim bademima i perlicama od limuna na posteljici od marinirane rukole. Selekcija sireva objedinjuje paški i kozji sir, domaći kajmak, skutu u aromatiziranom ulju, mini mozzarelu i orašaste plodove.


Od toplih predjela pažnju posebice plijene makaruni o'mesa - domaći makaruni u umaku od junećeg raggu-a uz prepečeni celer i polusušene rajčice s okusom češnjaka i origana, te trostruki užitak - bruschetti od kozica, srdela i hobotnice na salati od rukole, hrskave jabuke i prepečenim radićem.

Kad su u pitanju juhe u ponudi su bouillabaisse a'la Zrno Soli - riblja juha s komadićima bijele ribe, kozicama i školjkama s dodatkom domaće šalše, juha tartuf - krem juha od gljiva s okusom tartufa, pjenicom od ekstra djevičanskog maslinovog ulja uz ribani crni tartuf i juha Sveti Jakov - krem juha od tikvica i poriluka s glaziranom Jakovljevom kapicom uz dodatak tostiranih pinjola.


Ribe, školjke i rakovi ipak su zaštitni znak restorana Zrno Soli, i tu možete birati između plave ribe, prvoklasne bijele ribe, škampa, lignji, jastoga… Jelo u menuu intrigantna imena Jadranska romanska je oznaka za domaću grdobina u umaku od škampi na rižotu od lisičarki i poriluka.

Oduševilo me, što osim sjajnih morskih specijaliteta u restoranu Zrno Soli se može degustirati i T – bone odrezak crne slavonske svinje na začinskom maslacu, uz pire od celera, prepečenu baby mrkvu i pohani luk, a u jelovniku se nalazi pod imenom Crna kraljica.

Nakon objeda i snažen gurmansko – hedonističke euforije koja me preplavila zajedno sa vlasnikom Ivom Vrdoljakom izašao sam na terasu kako bismo popričali o koncepciji i viziji restorana. Ivo je naglasio da se soli u nazivu restorana mora pisati sa velikim S. Brzo sam se složio s njim, jer ipak more je izvor života, a sol je esencija mora. „Otvoreni smo od 2011. godine i bez lažne skromnosti moram reći da smo napravili gastro revoluciju u gradu Splitu i jedan smo od vodećih ili čak i vodeći restoran u Splitu. Naša kuhinja je tradicionalna, konzervativna, mediteranska, ali prikazana na jedan moderan način.“.


Odmah sam se sjetio sjajne gastro edukacije u režiji francuskih i talijanskih kuhara ovjenčanih Michelinovim zvijezdicama na kojoj sam bio prisutan, a koji su naglasak stavili na istome; čuvajte recepte svojih predaka i interpretirajte ih na moderan način. Nikad neću zaboraviti kada je chef Lionel Levy iz Marseillesa u Osijeku perkelt od ribe prezentirao na način da je tijesto sa prženom slaninom izmiksao u blenderu, prelio vrhnjem i prisutnima perkelt poslužio u kalupima.

Nakon kratkog razgovora na terasi restorana pridružio nam se i izbornik vaterpolo reprezentacije Ivica Tucak, kao i ostatak moje ekipe, tako da je to bila sjajna prilika za jednu kolektivnu fotografiju, no i bez ove fotografije posjet restoranu Zrno Soli ostati će mi u trajnom pamćenju. Jedno savršeno hedonističko iskustvo.





VINCEŠKA WARM UP – OBILAZAK SJEVERNE I JUŽNE STRANE BARANJSKE PLANINE

    pogled sa beljskog vidikovca, photo by Mario Jukić

Ove godine blagdan svetoga Vinka, zaštitnika mornara, staklara i naravno vinara kalendarski pada u ponedjeljak. Ako sam blagdan kalendarski ne pada na vikend, naši vinari ga imaju običaj spojiti sa najbližim vikendom, onim prije ili poslije 22. siječnja, a nerijetko spoje i dva vikenda.

Budući da sam ove godine odlučio Vinkovo provesti u Iloku, u subotu 20. siječnja zaputili smo se u Baranju čisto da provjerimo kako teku pripreme za proslavu Vinceške. Vinceška je karakterističan, specifičan termin koji se samo u Baranji koristi za proslavu blagdana sv. Vinka. Negdje je to Vincekovo, Vincelovo, Vinkovo… a u Baranji je samo Vinceška.

Iako vjetrovito,  to subotnje poslijepodne vrijeme je bilo lijepo. Prva postaja nam je bio vidikovac na beljskoj vinskoj cesti. Bila je gužva, brojni putnici namjernici, izletnici i turisti prolazili su vinskom cestom, zastajali, slikali se… Nismo se previše tamo zadržavali, nastavili smo do repetitora pri vrhu Banovog brda, presvukli se u planinarsku odjeću i lagano se spuštali sa vrha brda prema sjevernoj strani.

Tamo nas je čekala vinarija Hudobec. Inače, malo je poznato da je vinarija Hudobec jedina vinarija na samom Goldbergu. Goldberg je vinogradarski položaj na Banovom brdu koji ima najbolji terroir; najbolje mikroklimatske uvjete i sastav tla. Goldberg (njem. Zlatno brdo) je naziv koji su ovom lokalitetu dali Austrijanci nakon oslobođenja Baranje od Turaka. Kada je u pitanju nazivlje na ovome području postoji „zlatni“ kontinuitet pa su tako i Rimljani baranjsku planinu nazivali Mons Aureus, što također na latinskome ima značenje zlatno brdo.


                                             Josip Hudobec, photo by Mario Jukić

Tamo nas je dočekala vesela ekipa i vlasnik vinarije Josip Hudobec koji je otkrio da je prošla vinogradarska godina bila fenomenalna i da se nada će takva biti i ova nova. U jednom trenutku sam imao osjećaj kao da se nalazim u nekom vinogradu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Iako u Baranji, većina mojih sugovornika je pričala kajkavski. Ali i to je dio baranjskoga multikulturalnog mozaika. Veliki broj stanovnika Popovca, gdje živi i sam vlasnik vinarije je došao u raznim migracijskim valovima iz Zagorja i Međimurja. Inače, Popovac se nekada, prije sporazuma u Trianonu nazivao Bán, pa je vjerovatno dao i naziv cijelom baranjskom brdu koje se naziva Banovo Brdo ili Banska Kosa. Pozdravili smo se sa ekipom i još malo uživali u fantastičnom pogledu koji se sa Goldberga pruža prema Aršanju i vilanjskom vinogorju u susjednoj Mađarskoj. Malo ljudi zna da je i vilanjsko vinogorje, koje je uz tokajsko najpoznatije u susjednoj Mađarskoj, prije stotinjak godina pripadalo beljskom vlastelinstvu.


                                                   photo by Mario Jukić

Nakon degustacije odličnih vina s Goldberga i istraživanja sjeverne strane baranjske planine, odlučili smo ostatak vremena posvetiti  južnoj strani brda. Dok smo se pješke popeli do repetitora na vrhu brdu nestali su i maliganski učinci Hudobecovog vina. Sjeli smo u automobil i prošavši pored nove beljske vinarije spustili se u Kamenac. Vinska cesta Budžak vrvjela je od posjetitelja, ali shvativši da imamo premalo vremena nismo se zaustavljali već produžili put vinske prijestolnice Baranje – Zmajevca.


    photo by vinarija Kusić

Zmajevac se doimao to subotnje poslijepodne neobično tih i uspavan, kao da se svi čuvaju za ponedjeljak. Prošavši reformatorski i katolički surduk došli smo do vinarije Kusić, na kraju katoličkog surduka. Pred vinarijom je bila masa ljudi, koji baš i nisu obraćali pažnju na nas i naš automobil, pa nam nije preostalo ništa drugo nego da se malo zaustavimo. Malo... hmmm! Vinarija Kusić ima vinograde na lokalitetu Mali brijeg i devet hektara nasada pod vinovom lozom. U sklopu gatora imaju i kušaonicu, a odnedavno i smještajne kapacitete. Od vina u ponudi imaju graševinu, chardonnay, sauvignon, pinot bijeli, pinot crni i cabernet sauvignon. Vlasnika vinarije svi znaju pod imenom Taso. On je ljudina u punom značenju te riječi, i po svome stasu i po svome gostoprimstvu, načinu kako dočekuje goste i putnike namjernike. Sjeli smo uz otvorenu vatru i pekli kobasice i slaninu nataknutu na ražanj i pijuckali izvrsno Tasino vino, dok je zmajevački katolički surduk lagano tonuo u mrak. Kakva idila.

    photo by vinarija Kusić

I na kraju, summa summarum moram reći da je ovo bilo i više nego uspješno provedeno zagrijavanje za Vincešku u Baranji. Prvo smo bili kod na sjevernoj strani brda kod Hudobeca koji je porijeklom Zagorac, a zatim završili na južnoj strani brda kod Kusića koji je porijeklom Kuprešak. Sve to ukazuje da je Baranja nekad bila obećana zemlja u koju se se doseljavali ljudi sa svih strana. Uz autohtone Šokce, Mađare, Srbe, Nijemce u Baranju su naseljeni ljudi iz svih dijelova Hrvatske što njenoj gastronomiji u konačnici i daju tu draž i čar… jer na tako malenome geografskom području skoncentirano je čitavo mnoštvo gastronomskih tradicija i varijeteta, a oni nisu statični već se uzajamno prožimaju i nadopunjuju.

utorak, 16. siječnja 2018.

OD PANONIJE DO MEDITERANA VOL.1 – BOSNA I HERCEGOVINA


Nedavno proputovanje kroz BiH, od Orašja do Gornje Prisike bila je idealna prilika za uživanje u gastronomiji ove nama susjedne, geografski vrlo bliske države. Iako geografski bliski, gastronomske kulture nam se razlikuju, što je ovo putovanje i učinilo zanimljivim. Sjeverni krak Hrvatske je naslonjen pretežno na srednjoeuropsku kulinarsku baštinu, a južni na mediteransku. Bosna i Hercegovina je jedna druga priča, ima tu neku, nama egzotičnu notu zbog svoje gastronomije koja ima značajne orijentalne utjecaje.

Prva postaja našega puta je bio hotel President u Živinicama kraj Tuzle koji se nalazi na magistralnom putu Tuzla – Sarajevo. Prvi je to hotel sa pet zvjezdica na području Tuzlanskog kantona koji ima oko pola milijuna stanovnika. Tuzla se nalazi na kontaktu dinarskoga i panonskoga prostora. Iako smo prešli Savu i ušli osamdesetak kilometara u balkanski prostor, još uvijek nismo do kraja pobjegli od Panonije. U Tuzli se nalaze rudnici soli i slana panonska jezera koja su posljednjih godina postala prava turistička atrakcija.


Na inicijativu našega domaćina Miralema dan smo počeli bosanskim doručkom. Suhomesnati proizvodi u kombinaciji sa odličnim sirevima, povrćem i toplim pecivom. Uz to smo degustirali i lokalno, tuzlansko pivo. Tuzlanska pivara osnovana je šest godina nakon habsburške okupacije zemlje pod imenom Erste Dampf Brauerei (prva parna pivovara). Tuzlanska pivara ostavština je prisilne modernizacije koju su pokrenuli Austrijanci koncem pretprošloga stoljeća. I dan danas proizvodi Tuzlanske pivare nose njemačka imena poput Erstera koji je tipični njemački „zlatni lager“.
Uz degustaciju lokalnih delicija u razgovoru su nam domaćini prezentirali brojen turističko – gastronomske adute Tuzlanskoga kantona, poput vezirskog grada Gradačca, gravura iz Djevojačke pećine kod Kladnja, zaštićenog pejzaža Konjuh, etno avlije Mačkovac… 

No ono što je mene kao gastro istraživača najviše zainteresiralo je priča o gostionici Aščiluk u Čeliću koja ima tradiciju uzgoja domaće hrane i pripremanja tradicionalnih bosanskih jela dužu od pola stoljeća. Inače, Aščija je specifičan tradicionalni zanat koji se nekad izučavao u Bosni. Aščija je zapravo istodobno i kuhar i pekar. Moram priznati da su mi domaćini uspješno bacili bubicu u uho i da ću morati posjetiti Aščiluk čim malo zatopli, kako bih mogao spojiti upoznavanje lokalne gastronomije i istraživanje prirodne i kulturne baštine, kao i ambijentalne povijesti tuzlanskoga područja.

Nakon doručka u Živinicama odlučili smo se na ručak u restoranu Bajra, u Dolcu na Lašvi koji se nalazi u srednjoj Bosni, nedaleko od Travnika. Ono što me je oduševilo je to da je restoran Bajra stiješnjen između glavne prometnice i rijeke Lašve. U neposrednoj blizini se nalazi kuća Miroslava Ćire Blaževića, a nešto dalje i Ive Andrića. U Dolcu na Lašvi nalazi se i posljednja tvornica šibica na Balkanu.


Bajra je obiteljska tvrtka koja zapošljava preko 500 ljudi, a objedinjuje farme, preradu mesa, lanac od stotinjak maloprodajnih objekata i četiri restorana, njegujući koncept „od polja do stola“. Osnivač i jedini vlasnik tvrtke je Hajrudin Haseljić. Njihova je misija pokazati da tradicionalna kuhinja i moderne tehnologije mogu ići zajedno.

U ponudi imaju jagnjeće pečenje i jagnjeću glavušu, teletinu ispod saća, teleće kotlete, ražnjiće, jetra, bubrege i krezle. Krezla ili brizla je prsna žlijezda teleta. Što je tele mlađe, to je krezla veća i ukusnija. Tu su naravno i pljeskavice i sudžukice i nezaobilazni ćevapi.


Uz bosansku kahvu u đezvici objedovali smo janjetinu. Odlična! Nismo pretjerivali sa janjetinom da možemo probati i ćevape. Ćevapi su prva liga, sočni, tope se u ustima, kao i somun (kojeg ovdje zovu travnička lepinja) i kajmak koji se služi uz njih.

Iznenadilo me kolika je fluktuacija ljudi u restoranu. Kada smo ušli jedva smo pronašli slobodno mjesto. To je restoran u kojem se dođe, pojede i ode jer vam je neugodno previše dugo sjediti poslije objeda dok drugi ljudi bezuspješno traže slobodno mjesta, pa iz solidarnosti s njihovim praznim želucima brzo se ustanete i prepustite im mjesto.


Nasljednik obiteljskog poslovnog carstva Numo Haseljić otkrio mi je da dnevno potroše u prosjeku 500 kilograma mesa. „Otac je u ovaj posao krenuo 1982. godine otvorivši prvu mesnicu dvjestotinjak metara od ove lokacije. Imamo 3000 junadi u vlastitome tovu u Brčko distriktu. Osim ovog objekta imamo i restorane u Zenici, Travniku i Novom Travniku. Objekt u Travniku prelijepi je objekt, proglašen je nacionalnim spomenikom 2009. godine. Izgrađen je 1906. godine za vrijeme Austro Ugarske i služio je kao oficirski dom. To je stvarno reprezentativan objekt koji objedinjuje tradicionalno i moderno, a u sklopu njega se nalaze bečka kavana, slastičarnica i ćevabdžinica.“


Brzo smo se Numo i ja složili da s ciljem istinskoga gastronomskog doživljaja hranu treba konzumirati na lokalnom području, ambijentu u kojem i nastaje. „Travnički ćevap je postao brend. Imate ćevabdžinice sa oznakom travnički ćevap u Zagrebu, Splitu… ali nije to to! Travnički ćevap je ipak najbolji u Travniku i okolici. Naša telad se kolje sa starošću od šezdeset dana, a dotad se hrane samo majčinim prirodnim mlijekom i to je naša glavna kvalitativna prednost.“


Tik uz restoran nalazi se i mesnica tako da smo kupili i ćevape za ponijeti kući. Kada potrošim zalihe opet se vraćam kod Bajre po ćevape!

nedjelja, 14. siječnja 2018.

SVIMA SVEGA I SVE NAOPAKO - MEMORIJALNA FIŠIJADA U ČAST GEZE GUDLINA


U nedjelju, 14. siječnja održana je peta fišijada u spomen i čast prerano i tragično preminulog osječkoga ugostitelja, zabavljača, motivatora i inovatora Geze Gudlina. Organizator je bio restoran Slavonska kuća koji je nekada Geza vodio pod mottom „Ne može gore, dođite nam opet“, a event se zbio u osječkoj staroj povijesnoj jezgri Tvrđi, u ulici Kamila Firingera, neposredno ispred Slavonske kuće. Geza je bio veliki zafrkant i vic maher. Imao je običaj izmišljati nova jela i pića. Neka su bila više, a neka manje prihvaćena, ali o svima se pričalo, a priča se i dan danas. Primjerice patentirao je papriku od rakije.


U ovom anti natjecanju proklamirani je cilj  skuhati najgori fiš koji nosi titulu „Ne može gore“, a pravi cilj je druženje i zafrkancija. Ove godine je Gezina fišijada okupila rekordan broj natjecatelja, njih sto sedamdeset i dvoje, što ju čini najmasovnijom fišijadom u državi. Za sve natjecatelje restoran Slavonska kuća osigurao je besplatnu ribu, tijesto, drva, nogare za kotlić i vino!

Predsjednik časnoga suda za ocjenjivanje najgoreg fiš paprikaša je bio osječki nogometni sudac Željko Širić Širkan koji je bio zadužen za „pošteno suđenje“ u čemu ima popriličnoga iskustva. Da sve bude transparentno, kao i inače na sličnim natjecanjima postojala su i pisana pravila koja su natjecateljima dopuštala loše kuhanje, dobro kuhanje i najgore kuhanje, zatim pjevanje, plesanje skakanje, a damama i skidanje (iako je temperatura bila oko ništice), te širenje ljubavi i dobre energije. Strogo je bilo zabranjeno durenje i dizanje nosova, nealkoholiziranje i unošenje vlastitoga pića. Usmenom opomenom sankcioniralo se donošenje vlastite rakije i kulena, žutim kartonom donošenje svojih sokova, a crvenim kartonom donošenje svoga vina, piva i vode.


Sa organizatorom ovoga natjecanja Tomislavom Barićem, sadašnjim vlasnikom Slavonske kuće pričao sam nekoliko dana prije fišijade i napravili smo rekapitulaciju ovoga eventa. Prošle godine je bilo osamdesetak ekipa, a ove godine su podigli posjećenost za 110 %, što dokazuje da naš narod voli koncept Svima svega i sve naopako…da nam je to u krvi i da ne možemo pobjeći od toga… još pogotovo kad je sve mukte! „Prošle godine je bilo sveukupno desetak pokušaja podmićivana stručnoga žirija, od čega su tri bila neuspješna… i bilo je pet praznih koverti, ali to ni ne računam!“ O tome kako je cijela ova priča krenula Bare kaže: „Pokojni Geza je poginuo u prometnoj nesreći 11. siječnja 2003. godine. Na desetu godišnjicu njegove smrti napravili smo mini fišijadu sa deset kotliča. Svaki godine interes je bio sve veći. Prve godine je pobjednik bio Drele, druge Davor Radolfi, treće godine moj kum, a prošle godine je pobijedio naš poznati nogometaš Robert Špehar, a ove godine pobjednik ovisi o uplatama, tko više da i to je to!


Kada pišeš o nečemu članak da bi najbolje ušao u materiju moraš biti insider, moraš biti u žiži zbivanja, a ne pasivni promatrač. Na ovome anti natjecanju bio sam dio ekipe za koju je kuhao doktor znanosti koji je priličan dio svoga radnoga staža odradio na Prehrambeno – tehnološkome fakultetu u Osijeku što ga u konačnici i čini kvalificiranim da kuha fiš, a koji je tu nedjelju kuhao za ekipu caffe bara College što implicira da je tu nedjelju bio najamni radnik kavanskoga fakulteta. Naime osječki caffe bar College nalazi se tik uz dva najmasovnija osječka fakulteta, Ekonomski i Pravni, a studenti navedenih institucija su tamo i najvjerniji gosti. Svi oni koji im zavide što tamo ležerno ispijaju kavice dok drugi studenti krvare na ispitima & predavanjima predbacuju im da pohađaju kavanski fakultet.  


U ovu ekipu sam upao „preko veze“ jer mi je vođa ekipe stric, ali čak ni krvno srodstvo nije dovoljno, već su bile potrebne i dvije intervencije, jedna rodijačka i jedna klasično korupcionaška. Inače, više puta se uvjerio da nemam baš nikakvog talenta za kuhanje, ali morao je popustiti kada ga je nazvao moj otac, a njegov brat i kada mu je rekao da je njemu ekonomičnije da u nedjelju ručam na teret Slavonske kuće, nego da njemu dolazim na nedjeljni obiteljski ručak. U biti ni to ga nije slomilo do kraja, ali prevagnulo je kada ga je nazvala moja supruga i rekla mu da joj se ne da kuhati, a niti gledati me, jer ionako nikad nisam kod kuća, pa kad se pojavim nakon izvjesnog vremena to je priličan šok za nju, kao i sad kada sam se netom vratio sa gastro ekspedicije po Bosni i Dalmaciji, i treba joj neko vrijeme za proces prilagodbe… na mene. A osim toga i sama je svjesna da patim od klaustrofobije i zidove stana doživljavam kao ralje koje me žele progutati i pojesti! To jednostavno nije fer!!! Ja sam taj koji jede... i piše o tome! I ne želim biti pojeden!!!


Naravno, kako i priliči ovome natjecanju nisu pomogli samo njeni vapaji, već je nešto morala pripremiti da „podmaže“ zamolbu! Obećala mu je da će mu preko emisara donijeti vrhunsku baranjsku mljevenu začinsku papriku za fiš paprikaš spravljenu i odnjegovanu po recepturi koja se njeguje na potezu od Bačkoga Monoštra do Kupusine. I stvarno ispoštovala je dogovoreno i došao je njen čovjek sa paprikom i potom popio piva u dvostruko većoj vrijednosti no što je paprika koju je donio. Svima svega i sve naopako!


Budući da je na ovoj fišijadi nepotizam i sve vrste protekcionizma poželjna stvar bez uvijanja ću reći da je kuhar iz moje ekipe definitivno skuhao najgori fiš! Naime, svojski se potrudio da ga upropasti jer je u uzorak koji je trebao predati ocjenjivačkom žiriju ubacio kuhano jaje, šunku i luk. Malo se zaletio, Uskrs je tek za koji mjesec, no nema veze, čovjek je korak ispred svoga vremena. Bit ću Vam sasvim iskren, moj jedini zadatak u toj ekipi je bio da javno napišem da smo skuhali najgori fiš! Iako je sasvim iskreno bilo i gorih kombinacijama sa bananama, pijetlovim mudima, telećim očima…. i da ne nabrajam više! Doduše, probao sam ja nositi i drva za vatru od skladišta do ložišta, ali je postojala realna prijetnja da u transportu oštetim drva ili da se vatra ugasi dok ja dođem do ložišta, pa sam ipak odustao od toga. Ako ne znam kuhati, znam bacati spinove! Možda će me nakon ovih (ne)iskrenih lovorika ubuduće lakše primati u ekipu! Tješim se!

Međutim, nismo osvojili prestižnu titulu najgorega fiša jer nas je sabotirao član naše ekipe kojeg su u međuvremenu zvali da bude sudac u stručnom žiriju, što je školski primjer sukoba interesa, i u ovom ambijentu je više nego poželjan. Umjesto da nam pomogne, što je i logično jer je ipak on tata od moje kume, on se prepustio lagodnome sudačkome životu i zaboravio odakle je potekao, pa kad smo probali preko telefona urigirati da nam da poen više plasirao je dezinformaciju da naš sektor u kojem su se nalazili kotlići osječkih caffe barova ne sudjeluje u natjecateljskom, već samo u revijalnom dijelu manifestacije.


Poslije je priznao da je dobio nemoralniju i samim time atraktivniju ponudu, da nije htio lobirati za nas iako smo mi njegova biračka baza, pa nam nije pomogla ni naša mjenica bez pokrića sa devet nula koju smo pripremili u plavoj koverti. I poslije je, bez srama i stida, kako i priliči ovakvom natjecanju došao za naš kotlić i jeo naš fiš. Htjeli smo ga izgurati iz ekipe, al' pošto se skompo sa Širkanom to nismo smjeli, jer bi i nas izbacili s natjecanja. U zapisniku je uvedeno da je ima vlasnički udio u našoj ekipi i da sukladno tome sudjeluje u eksploataciji dobiti ili u ovome slučaju fiša. Jedina instanca na koju smo se moglo obratiti je trgovački sud, ali on ne radi nedjeljom. Da smo ušli u spor zamrznula bi nam se imovina u vidu fiša, pa bimo i mi ostali gladni. Nažalost, nismo imali neke kalorijske zalihe da možemo otrpiti glad, pa smo bili prisiljeni popustiti. Još nas je počeo reketarit i tip koji točio pivo. Samo je rekao da je on gladan i da on ne može odgovarati za kvalitetu piva s praznim želucem. Pametnome dosta! Odnijeli smo mu prociju fiša! Duplu! Svima svega i sve naopako!


Na ovaj event su došli i brojni uglednici iz javnoga života. S obzirom na to u kakvom moralnom stanju nam je društvo vjerovatno se u ovoj atmosferi osjećaju kao ribe u vodi. Najgori fiš imao je Tomislav Gudlin, a činjenica da dijeli isto prezime sa Gezom nije nimalo slučajna. Druga najgora ekipa su bile Lavine, a malo manje najgora od njih je bila ekipa Jeger. Pitanje s čime su „podmazali“ žiri ostavljamo na rješavanje pravnoj državi! Nadajmo se da će naši praunuci dobiti odgovor na ovo pitanje sa europskog suda u Bruxellesu! Inače priča se po kuloarima da su naši pravni zastupnici tamo okorjele pivopije pa prije suđenja imaju ritual svratiti u vraški dobre belgijske pivnice, a naravno ne zaustavljaju se na jednom pivu, nego ide redom od lagera, pa na ale piva i naravno samostanske ječmene i pšenične delicije, pa stoga gubimo sve sporove od reda! Ne pomaže tu ni putni coffe stout za triježnjenje! Kao da su na pravno diplomatskoj akademiji imali jedan kolegij kod Srećka Šojića, gostujućeg profesora iz Beograda koji im je non stop tupio: „Ma piši sve na preduzeće, whatever, lepa Brena za četiri osobe!“ Ima ta priča i pozitivnu stranu. Ako ništa drugo, barem nisu ljudi žedni tamo, a i devizne dnevnice dovoljno su izdašne da nešto pive donesu i kući pa podijele rodbini i ekipi iz kvarta. Svima svega i sve naopako!


Ova fišijada u kojoj je bilo pregršt dobre zafrkancije i pozitivne vibre odličan je način za bijeg od post blagdanske depresije. Uza svu burlesku, uvrnutost i karnevalsko ozračje na kraju moram reći da je ovo stvarno ozbiljan gastro događaj koji je okupio ponajbolje majstore kotlića na ovim prostorima. I ove godine se na Gezinoj fišijadi pojavio i Davor Dretar Drele koji je slavodobitnik prve fišijade i koji se zarekao da će braniti svoju titulu do zadnje kapi graševine. Ali očito nije dovoljno podmazao, a na staroj slavi se ne može živjeti! Posjetitelje su zabavljala četiri tamburaška sastava koji su cijelo vrijeme kolali među posjetiteljima, a afterparty je bio naravno u Slavonskoj kući koja ima šezdeset sjedećih mjesta i u susjednome Byblosu koji ima 450!

Odličan gastronomski početak nove godine (po julijanskom kalendaru). Svima svega i sve naopako. Nadam se da legendarni Geza sve ovo gleda od gore i uživa. Jer Geza, kako kažu ljudi koji su ga poznavali nije htio da ga ljudi žale i oplakuju, već da se ludo i beskompromisno zabavljaju onako kako je to on radio… po mogućnosti još i luđe! Svima svega i sve naopako!

petak, 29. prosinca 2017.

GASTRO SHOW U RESTORANU RIVERSIDE


Malo ljudi je upoznato sa činjenicom da je osječki zoološki vrt najveći u cijeloj Hrvatskoj. Iako administrativno pripada gradu Osijeku, smješten je na lijevoj obali Drave, u Baranji, na zapadnom rubu naselja Tvrđavica, koje ne treba miješati sa starom osječkom gradskom jezgrom - Tvrđom. Iz zoo vrta pruža se odlična vizura na urbanu, slavonsku stranu grada, iako se on nalazi u divljini Baranje. Osim što je najveći, osječki zoo vrt krasi još jedna specifičnost; tik uz njega se nalazi i zoo hotel čiji restoran njeguje zanimljiv pristup gastronomiji. Budući da je smješten uz rijeku Dravu restoran se prikladno zove Riverside.


Iz restorana se pruža divan pogled na rijeku Dravu i najpopularniju osječku šetnicu – promenadu, koja je životno djelo arhitekta i urbanista Radovana Miščevića. On je osmislio i realizirao jedinstveni urbanistički model rijeke u gradu umjesto grada na rijeci. Osijek uistinu živi uz rijeku Dravu. To je vidljivo i golim okom, ako pogledate na geografsku kartu grada, Osijek ima specifičan oblik, izdužen uz rijeku Dravu, a istovremeno je vrlo plitak. Uz Dravu se pruža na više od deset kilometara, a udaljenost od Drave do osječke južne obilaznice je svega oko tri kilometra.


Od 1. prosinca, pa sve do 11. veljače u restoranu Riverside u ponudi su specijalni pladnjevi; pladanj majstora roštilja, pladanj ribara, pladanj gurmana i pladanj Slavonija. Smjestili smo se u sali Leopard i započeli sa degustacijskim nizom. Sala se ne zove slučajno Leopard, i stolice na kojima smo sjedili imaju presvlaku sa uzorkom leopardovog krzna.

Prvi na redu je bio pladanj majstora roštilja. Nakon rakije dobrodošlice prepustili smo se čarima sočno pripravljenog mesa s roštilja. Standardno, kako je i za očekivati tu su ćevapi, potom pikantni uštipci od mesa, pljeskavice sa sirom, punjene vješalice, punjeni nadbatak, teleća šnicla s kajmakom… Od priloga na plati su gljive sa žara, pekarski krumpir, povrće sa žara, kukuruzni trokuti sa maslacom.


Nakon toga degustirali smo pladanj ribara. Ipak je nakon toliko mesa sa roštilja organizmu potrebno nešto laganije. Naravno, i tu je neizostavna rakija dobrodošlice, a potom slijedi čips od šarana sa umakom od baranjske paprike i rostijima od krumpira i pržene slanine, prženi smuđ sa salatom od krumpira, luka i svježih krastavaca, medaljoni od soma u finom umaku od šampinjona i slatkog vina na aromatičnoj palenti sa žara i na kraju extra specijalitet – file pastrve u košuljici od lješnjaka s prženim krumpirićima. Iločka graševina savršeno prija uz ove riblje delicije.


Nakon kratkog predaha uz ribu, a budući da smo ipak svi istinski gurmani fokusirali smo se na gurmansku platu. Nakon uobičajene rakije dobrodošlice bacili smo se na prasetinu, teletinu i janjetinu ispod peke uz krumpir i kukuruzne trokute s maslacem. Uz ovu gurmanski platu idealno prija merlot vinarije Mihalj iz Kutjeva.

Budući da su svi prisutni bili Slavonci (barem po prebivalištu, ako ne i po porijeklu) za kraj, tj. za šećer na kraju smo ostavili pladanj Slavonija. Naravno, i chef kuhinje preporuča da se popije jedna rakijica kao aperitiv. A potom slijedi fantastičan gastro slijed koji uključuje kuhanu dimljenu koljenicu, svježe pečenu dimljenu kobasicu, sarmu, podvarak sa svinjetinom… Ipak, nije sve u mesu, tu je još i punjeni krumpir sa sirom, palenta sa žara, umak od pavlake i kukuruzni trokuti sa maslacem.


Ali ipak i to nije bio šećer na kraju, prava doza šećera je tek trebala uslijediti. Poslije svega ponuđen nam je i desert. Tu se nudi jaffa u čaši, mileram torta, tiramisu i domaća štrudla od buče i jabuka sa sladoledom od burbon vanilije i preljevom od šumskog voća. Fantazija.


četvrtak, 21. prosinca 2017.

SLATKA STRANA ADVENTA U BARANJI


Advent u Baranji ove godine je bio geografski i vremenski disperziran s ciljem da se posjetiteljima dočara multikulturalnost Baranje. Svake adventske nedjelje manifestacija se održavala na drugom mjestu. Sve je počelo 3.12. božićnim sajmom u Petlovcu. Petlovac (njem. Blumendorf – selo cvijeća ) nalazi se izvan baranjske turističke transverzale i predstavlja neotkrivenu Baranju. U područje općine spadaju i izolirana sela poput Luča i Torjananaca, kao i pustare poput Zelenog polja ili Sudaraža. Slijedeću nedjelju Advent se preselio na dvor Esterhazy u Dardu. Darda je simpatična varoš u kojoj se isprepliću urbano i ruralno. I dan danas u Dardi se mogu naći ostaci drvenog mosta koji je zbog svoje grandioznosti svojevremeno bio opisivan kao osmo svjetsko čudo. Kneževi advent odvijao se treću adventsku nedjelju u Kneževim Vinogradima. Posljednju adventsku nedjelju program se zbivao u Belom Manastiru.


Iako je bilo sjajnih langošica u Petlovcu, kobasica u Dardi, vina u Kneževim Vinogradima odmah u startu moram reći, glavna gastronomska zvijezda Adventa u Baranji je, kako joj i ime sugerira slastičarnica Galerija No1. vlasnika Alije Ismeta, svima poznatijeg pod nadimkom Iso.

Na adventu u Baranji Iso je ponudu svoje slastičarnice prezentirao i u retro kolicima u kojima je bio zimski sladoled u svim bojama. I još jedna vrlo bitna napomena, Iso je cijenu svih svojih kolača za vrijeme trajanja Božićnog sajma u Belom Manastiru snizio za 50%!


Baklava sa grožđicama u umaku od graševine posebna je priča. Koliko god baklava po svojoj prirodi bila slatka, toliko graševina neutralizira slatkoću. Sjajna kombinacija. Baklava je kolač orijentalnog porijekla, a na Balkanu ima poseban položaj među svim slasticama jer je muslimani pripremaju za Bajram, a primjerice katolici iz Bosne za Božić. Osim sa grožđicama povremeno u ponudi imaju i baklavu sa brusnicama, višnjom, kokosom i pistacijama, te grčku baklavu.  Inače Iso je i otprije poznat po svojim eksperimentima sa graševinom. Tako je još u ljeto 2014. godine na tržište plasirao sladoled od graševine, a godinu dana prije je osmislio i napravio sladoled od viljamovke. 2015. godine Iso je napravio i sladoled sa rakijom od kajsije.



Galerija No1. je spoj istočnjačkih i zapadnjačkih slastica, tradicionalnoga i modernoga. Osim već spomenute baklave „na sto načina“ u ponudi imaju tufahije i tulumbe. Tufahije su pečene ušećerene jabuke i prava su energetska bomba. Tulubme potječu iz Anadolije. Riječ je o tijestu koje se kuha, pa potom prži u ulju i potapa u slatki sirup. Ali tu su i standardne šaum rolne, suhi kolači, gibanica sa brusnicom, lambada, talijanska kremšnita u lisnatom tijestu… Budući da se slastičarnica nalazi u Baranji tu je i mramorni kulin kolač! Ali tu su i pinopinguino kocke, cioccolattino i american cheesecake torte. Za svakog ponešto!

utorak, 12. prosinca 2017.

SJAJNI NOVITETI IZ MANUFAKTURA BARA - ZAŠTO SU VINKOVCI SVJETSKA METROPOLA? (BAREM KADA SU COCKTAILI U PITANJU)


Nikad mi se do sada nije dogodilo da u vremenskom intervalu od dva mjeseca dva puta pišem o istoj temi. Međutim, u recentnom razdoblju dogodile su se neke sjajne nove stvari u vinkovačkom Manufaktura baru koje zaslužuju novinski članak i pripadajuću medijsku pozornost.

Istovremeno je i divno i čudno da u provinciji postoji jedan takav bar kao što je Manufaktura bar koji suvereno prati sve moderne trendove u ugostiteljstvu. Dosada, kada sam pisao o svome matičnome području, Slavoniji, Baranji, Srijemu (skraćeno Panonija) gotovo uvijek sam pisao o rustikalnim restoranima, obiteljskim vinarijama u kojima se su se vještine i znanja akumulirale naraštajima, manifestacijama kojima je cilj otrgnuti od zaborava vremena recepte iz starih škrinja naših baka…

Što se tiče gourmet tema kod mene ne postoji opreka između tradicionalnoga i modernoga, lokalnog i globalnog, izvornog i uvezenog. Jedini kriterij kojim se vodim kada važem hoću li ili neću o nečemu pisati članak je zanimljivost i aktualnost. Gotovo uvijek sam pisao o tradicionalnome, a ne o modernom iz jednostavnog razloga jer živim u provinciji, a prvi ozbiljniji grad mi je udaljen dvjestotinjak kilometara. Ako bih se pak zaželio nečega modernog ne bi mi preostajalo ništa drugo nego da sjednem u automobil i zaputim se put Zagreba, Budimpešte, Beograda. Međutim, sa Manufaktura barom to se promijenilo. U obližnjim Vinkovcima postoji cocktail bar mondenog karaktera, bar kakvog se ni jedna metropola ne bi postidjela. S jedne strane je to super, a s druge i pomalo čudno… poput kozmodroma Bajkonur smještenog usred kazahstanske stepe.

No, ako se ne vodimo isključivo brojem stanovnika, već i kriterijima kao što su povijest i baština, onda moramo priznati da su i Vinkovci velik grad. Vinkovci su kolijevka europske civilizacije. Grad je to koji ima najduži kontinuitet naseljavanja u Europi, duži od osam tisuća godina. U Vinkovcima je krenula prva serijska proizvodnja metala u svijetu. U Vinkovcima je pronađen prvi europski kalendar, a kako kaže arheolog Aleksandar Durman kada jedna civilizacija ima kalendar tada prisiljava društvo da bude organizirano po njemu – to je vrhunac civilizacije. Vinkovci su bili metropola dok London i Pariz, o New Yorku da i ne pričam, nisu ni postojali. Neke natruhe toga duha i statusa preživjele su i do danas! No, vratimo se mi, nakon ove historicističke eskapade u sadašnjicu i pogledajmo kakve radosti za nepce Vas očekuju u modernim Vinkovcima.

Ovoga puta sam u posjetu Manufaktura baru išao sa bloggerom Igorom Munchiesom koji uređuje blog moderna kuhinja https://fashionable-food-on-my-way.blogspot.hr/ koji je za razliku od mene koji sam totalni amater po struci kuhar. Inače Igor osim što je vrsni kuhar i dugogodišnji food blogger je i član inicijativnog odbora za osnivanje Osijek cook cluba. Zanimalo me kako će on opisati Manufaktura bar iz svoje vizure, koje detalje ćemo uočiti oboje, a koje ne! Njegov tekst nisam ni pogledao dok nisam završio svoj!


Na ulasku u bar zatekao sam vlasnika Ivana Mlivića i njegovu suprugu Liubov (ili kroatizirano Ljuba) kako dekoriraju bar u blagdansko ruho. Svi adventski ukrasi su Ljubine rukotvorine, još jedan razlog što ovaj bar s opravdanjem nosi ime Manufaktura. Za one koji u srednjoj školi nisu učili latinski jezik manufaktura doslovno znači „rukom raditi“ (manu – ruka, facere – raditi).

Degustacijski slijed smo započeli s kavom. U ponudi imaju kave iz svih dijelova svijeta, počevši od Etiopije, Perua, Brazila do Malawija. Kava im je uistinu profinjena, a pjena od mlijeka je postojana. Ta kava se ispija polako, ulagano, svaki gutljaj je kao novi lagani val euforije. Uz kavu smo kušali i domaći sirup od lavande kojeg Liubov sama spravlja.

Uz lagano uživanje uz kavu polako smo radili rekapitulaciju onoga što se zbivalo u Manufakturi od mojega zadnjega posjeta. Ivan nastavlja i sa tradicijom kreacije prigodnih, tematskih cocktaila. Tako je za halloween svojim gostima ponudio walking dead poison, wampire blood, zombie big box i bloody scream orgasm. U Manufaktura baru možete zajedno sa ekipom odigrati društvene igre. Za zabavu i ubijanje dugih, dosadnih zimskih noći tu su monopoly, čovječe ne ljuti se, party alias, shout roulet i naravno ono što priliči svakom ugostiteljskom objektu – drinkopoly.

Ivan je uvijek otvoren i za suradnju sa food bloggerima. Tako je jedno subotnje poslijepodne zajedno sa bloggericom Dot little dot upriličio sljubljivanje slastica od bundeve sa svojim  kreacijama. Cijeli detaljni  izvještaj o tome druženju zajedno sa pripadajućim fotografijama  možete pročitati na slijedećem linku https://dotlittledot.wixsite.com/dotlittledot/single-post/2017/11/18/Subotnje-poslijepodne-u-Manufakturi. Nedavno je ugostio i putujućeg glazbenika iz Perua Valentina de Vascu. On motociklom obilazi svijet, putem upija lokalnu glazbu i potom ju interpretira na drugim lokacijama. U repertoaru ima pjesme na desetak svjetskih jezika. Osim svojih vlastitih skladbi izvodi i različite latinoameričke melodije, bollywoodske klasike, nepalski i moldavski folk, te japanski i gruzijski reggae!! U Vinkovce je došao u pratnji Angele iz Rusije. I Valentino je blogger, te ga možete popratiti na linku https://valentinodevasco.blogspot.hr/


Nakon kave kušali smo jednu kombinaciju koja objedinjuje botanist gin, schweppes aromatic, listiće ruže, sušene cjetove anisa, te već spomenuti sirup od lavande – sve u svemu jedna sasvim nova dimenzija gin tonica.


Osim s bloggerima, Ivan stalno surađuje i sa drugim barmenima. Tako je koncem studenoga u Manufaktura baru ugostio Mariju Cindrić, inače Ivanovu prijateljicu koja je gostima pripremala cocktaile koje je prezentirala na svjetskome prvenstvu u Parizu. Kontinuirana edukacija nužna je ukoliko se želi biti u vrhu. Početkom studenoga Ivan je posjetio radionicu u Zagrebu gdje je sudjelovao na edukaciji o vrhunskim kavama u sklopu koje je bilo i testiranje i kušanje namirnica, te prepoznavanje okusa kave. 


Koncem studenoga Ivan je sudjelovao na Masterclassu posvećenom novitetima u svijetu miksologije najpoznatijeg svjetskog barmena i miksologa Alexa Kratena koji je održan u Trstu. Alex Kraten ima titulu najboljeg svjetskog barmena, a njegov Artesian bar, smješten u Langham hotelu u Londonu, četiri godine zaredom dobivao je titutlu najboljeg bara na svijetu, te za najbolji svjetski cockatail menu od strane IBAe (International bartenders association). Alex Kraten i njegov suradnik Simone Caporale po Ivanovim riječima stvorili su povijesnu priču, te ostavili trajni pečat na barskoj sceni. Njihova želja je bila da ožive priču u hotelskim barovima, da razviju hotelsku kulturu ispijanja cocktaila, te da gostima ponude novitete u svijetu miksologije. Alex Kratena počeo je raditi kao barmen u rodnome Brnu, potom se šest godina usavršavao u Tokiju i onda je došao u London. Na dodjeli nagrada za najboljeg barmena na svijetu 2016. godine Kraten & Simone najavili su da se povlače rekavši da su završili svoju misiju. Nisu nigdje radili, već su otišli u Amazoniju skupljati autohtone začine i nove ideje! A na masterclassu u Trstu prisutnima su predstavili cocktail pod nazivom Expensive shit sa infuzijom od kavijara. „Nakon prošlogodišnje dodjele nagrada nestali su sa scene, povukli su se u ilegalu, ali imam jak feeling da će se kroz nekih par mjeseci vratiti u velikom stilu i napraviti show!“


Ivan se na masterclassu u Trstu imao priliku družiti sa ponajboljim barmenima iz Italije, Slovenije, Hrvatske i okolnih zemalja. Iz Hrvatske su na ovome eventu sudjelovali samo on i Roman Rabik. „Taj lik je totalno lud, u pozitivnom smislu… Da skupiš na jednome mjestu trideset najboljih europskih barmena oni Romanu nisu ni do gležnja!“, govori Ivan euforično o svojem kolegi koji je svojedobno pobijedio na HCICGPu (Havana club international cocktail grand prix) na Kubi sa svojom infuzijom od pršuta!

Sa masterclassa se Ivan vratio za šank Manufaktura bara pun novih ideja, začina, likera i kreacija. „To i je misija Manufaktura bara, pružiti posjetiteljima novitete i mogućnost u uživanja u originalnim kreacijama cocktaila i napitaka!“


Topla čokolada koja nam je poslužena nakon cocktaila za divno čudo sadrži – toplu čokoladu! A ne kakao kao što je već postao standard. Naravno topla čokolada u Manufaktura baru nije samo topla čokolada nego uz to još ide kokosov sirup, talijanski liker od badema i marshmallowsi u dvije verzije: slatkoj i gorkoj, i još puno kombinnacija, s rumom, burbonom, whiskeyom, što već želite, Ivan to sastavi J…Fantazija!


I za kraj moram Vam baciti bubicu u uho i reći da Ivan u bliskoj budućnosti priprema tri velika iznenađenja. Da, dobro ste pročitali, ne jedno, nego čak tri! Po svemu sudeći do moga novoga članka posvećenog Manufaktura baru proći će znatno manje od dva mjeseca!