ponedjeljak, 27. veljače 2017.

SLAVONSKI KAMPANILIZAM

Povijesti Valpova i Belišća ujedno je i povijest interakcije njihovih stanovnika, čiji odjek određuje i našu sadašnjost. Ne radi se samo o psihologiji dominantno uvjetovanoj onim što sadržava pojam kampanilizma, nego se ovdje susrećemo i sa „objektivnim“ određenjima (političkim i ekonomskim) odgovornim za formiranje specifičnog odnosa Valpovčana i Belišćana. Ovo je priča o našim mentalitetima, faktorima prožimanja i razdvajanja, geografskoj blizini i mentalnoj udaljenosti. Predviđamo da će ekonomske sile nadvladati idejne mape razdvajanja.

Radnici slavonsko - podravske vicinalne željeznice

POJMOVNO ODREĐENJE KAMPANILIZMA

Kampanilizam označava pretjeranu vezanost uz mjesto obitavanja, uskogrudni pogled na svijet oko sebe koji smanjuje interes i razumijevanje širih, regionalnih nacionalnih, i internacionalnih pitanja. Kampanilizam je pogrdni naziv za lokalni patriotizam; forsiranje interesa samo jedne sredine bez obzira šteti li to ostalima. Kampanilizam je u opreci sa univerzalnim poimanjem zbilje. Fenomen kampanilizma javlja se u Italiji, te se širi po Mediteranu, a kasnije i diljem svijeta. Italija se kao država formirala tek 1861 g. (zakašnjela nacija), a dotada je bila podijeljena na niz malih državica koje su međusobno bile zavađene. Stoga i nije čudno da je Italija kolijevka kampanilizma

Termin dolazi od talijanske riječi campanile koja znači zvonik. U Francuskoj postoji i izraz l’esprit de clocher, duh zvonika. U Hrvatskoj je kampanilizam najprisutniji u Dalmaciji, što je i logično budući da je Dalmacija kulturološki bila najviše izložena talijanskim interesima, posebice na otocima. Publicistički je iznimno dobro obrađen hvarski kampanilizam. Izjava jednog Hvaranina da sve što vrijedi u njegovom životu on može vidjeti sa zvonika lokalne crkve, a sve ono ostalo što ne može vidjeti ne vrijedi apsolutno ništa najbolje dočarava duh kampanilizma. Kampanilizam na otoku Hvaru detaljno je znanstveno i publicistički obrađen. Jedan od recentnijih radova na tu temu je doktorska disertacija Ane Perinić Lewis sa zagrebačkog Instituta za antropologiju. Ona je dvije godine (od 2006. do 2008.) provodila terenska istraživanja na otoku Hvaru u sklopu projekta Populacijska struktura Hrvatske - antropogenetički pristup.

Slobodan Prosperov Novak kampanilizam definira kao „bolesni i patetični odnos prema zavičaju“ i kao „parohijalno uzdizanje svojeg mjesta nad sva druga naselja i gradove, iskazivanje apsolutne ljubavi zavičaju koja se identificira s onim prostorom do kojega dopire zvuk zvona sa vlastitog zvonika“.

U kontekstu globalizacije određeni autori su na kampanilizam počeli gledati kao na nešto pozitivno, kao na svojevrstan otpor ili protest protiv globalizacije, naglašavajući da je zavičaj ono što se vidi sa zvonika, a zavičaj je jedna intimna kategorija koju poznajemo iz prve ruke, nacije, države i klase nasuprot toga konstruirani su pojmovi. U obranu kampanilizma naglašava da je kampanilizam ideologija koja nije masovno ubijala i zatvarala, i imala je pretežno obrambeni karakter.

U engleskom govornom području kampanilizam se najčešće prevodi kao parohizam (parochialism). Taj termin ujedno označava i provincijalizam.

Za kampanilizam je karakteristično da se prvo stvaraju rivaliteti iz kojih izrastaju animoziteti između susjednih mjesta. Stvaraju se negativni stereotipi o onima drugima, a potom se ti stereotipi šire  prenose putem anegdota, stvarnih, prenapuhanih ili čak potpuno izmišljenih.

Za razliku od dalmatinskog, slavonski kampanilizam dosad nije ozbiljnije publicistički obrađivan.

Naša Valpovština nam se kroz ovaj pokušaj analize fenomena kampanilizma kod nas, ovdje u lokalu, iscrtava jednako tako inficirana tim osjećajem kao što je to slučaj bilo gdje u svijetu. Na primjeru aktualne krize povjerenja ovih malih sredina – Valpova i Belišća, težimo u članku osvijetliti ovaj zarazni psihološki fenomen, ali i ukazati na političke, civilizacijske i ekonomske uplive koji određuju sudbinu lokalnih zajednica kroz povijest. U želji da ukažemo na procese formiranja lokalnih identiteta posegnuli smo za povijesnim opisima formiranja entiteta trgovišća Valpovo, općine Valpovo, grada Valpovo kao i entiteta mjesta Belišća, općine Belišće te grada Belišće. U nastavku teksta iznosimo primjere u kom pravcu se može razviti taj fenomen kada politika grubo intervenira u identitetske, tehničke i organizacijske obrasce izgrađene u ranijim razdobljima. Ne ustručavamo se niti najaviti buduće procese koji će uskoro odrediti sve naše mentalitete.

FEUDALNA POVIJEST VALPOVA



Valpovo se prvi put spominje 1332. godine u dokumentima o skupljanju crkvene desetine. 552 godine prije nastanka Belišća. Valpovačkim feudalnim posjedom koncem 14. stoljeća upravljao je feudalac Drafhffy de Beltek. 1404. godine kralj Žigmund Luksemburški oduzima mu posjed, te ga dodjeljuje mačvanskom banu Ivanu Moroviću koji je vjerovatno bio njemačkog porijekla.

1481. godine kralj Matijaš Korvin daruje feudalni posjed Valpovo braći Matiji i Petru iz velikaške kuće Gereb od Wingartha. Smrću Petera Gereba njegova udovica se preudaje za palatina Emerika Perenya, te mu u miraz donosi i vlastelinstvo Valpovo.

Turci su osvojili Valpovo 23. lipnja 1543. godine. Valpovo je oslobođeno od Turaka 1687. godine, bečka Dvorska komora upravljala je njime do 1721. godine kada je čitav valpovački veleposjed - koji je osim Valpova kao trgovišta obuhvaćao još i 45 sela, a površina mu je iznosila 150 000 jutara - kralj Karlo VI. poklonio ugarskom komorniku i carskom komorskom dvorskom vijećniku. Petru II. Antunu Hilleprandu od Prandaua.

Obitelj Prandau potječe iz Tirola, a plemeniti status imaju od 1549 godine. Prije stjecanja viteškog statusa 1674. godine prezivali su se Hilleprand, a te godine dobivaju pridjevak Brandau (Prandau). Brandau na njemačkom znači gorući gaj. Te godine im je u Tirolu spaljeno šumsko imanje.

1763. godine zakupnik valpovačkog vlastelinstva postaje Ivan Kapistran Adamović Čepinski. Zatim Stjepan Nađ na 17 godina, ali je ugovor raskinut nakon 2 godine. Nakon rotacije još nekoliko zakupnika sin Petra II Antuna Hillepranda,  Josip 1789.osobno dolazi u Valpovo i preuzima upravljanje posjedom. Između ostalog sagradio je i zgradu u kojem je sjedište župana osječko baranjske županije. Imao je dvojicu sinova Karla i Gustava koji su podijelili posjed. Karlo je dobio Donji Miholjac, Gustav Valpovo.

Barun Gustav umire 1885. Njegova kćerka barunica Marijana nasljeđuje valpovački veleposjed. 1852 nakon smrti prvoga muža udaje se za carskog i kraljevskog kapetana, grofa Kontantina Normanna Erhenfelškog iz grofovije Sachsenheim – Wurtemberg. Bračni par Normann imao je troje djece: Anu, Gustava i Rudolfa. Rudolf je naslijedio valpovački dio vlastelinstva.

UZMICANJE FEUDALNOG PLEMSTVA PRED INDUSTRIJSKIM MAGNATIMA

Koncem 19. stoljeća feudalni posjed Normann Prandau iskazuje gubitke zbog nedovoljnih ulaganja u poljoprivredu, a šumarstvo pokriva gubitke poljoprivrede. Tu su napravili i krucijalnu grešku zbog kojeg je vlastelinstvo nastavilo nazadovati  u budućnosti.

Umjesto da sredstva zarađena od prodaje šuma ulože u vlastitu industrijsku preradu drveta, oni i dalje kupuju šume. Agilni industrijalci ostvaruju velike profite zbog jeftine šumske mase i jeftine radne snage. Rudolfa nasljeđuje sin Rudolf mlađi,. Stari Rudolf umire 1942, a mlađi zbog neizbježnog sloma Trećeg Reicha bježi u Rothenturm 1944. godine.

U devetnaestom stoljeću došlo je do velike potražnje drveta i proizvoda od drveta na zapadnoeuropskim tržištima, posebice za potrebe eksploatacije rudnika i za potrebe građevinskog sektora. Porasla je potražnja i za ogrjevnim drvetom zbog sve veće primjene parnih strojeva. Izum i pronalazak parne lokomotive, te širenje mreže željeznica iziskivao je velike količine pružnih pragova. Njemački i Francuski vinari su naglo povećali potražnju za bačvarskim dužicama.

U novonastaloj situaciji ne snalaze se baš najbolje veleposjedi, te se otvara prostor za industrijalce. Nastaje sraz novoga i staroga. Kraljevine Hrvatska i Slavonije, te Valpovština kao njihov integralni dio prelaze iz feudalnog u industrijsko doba.

INDUSTRIJSKA POVIJEST BELIŠĆA



Tvrtka S.H. Gutmann d.d. iz Nagykanize je bila među najvećima dobavljačima drvene građe za željeznicu u južnom Podunavlju. Ugarski zakon o industriji predviđao je petnaestogodišnje oslobađanje od plaćanja poreza na dobit za nove industrijske pothvate. 19. veljače 1884. potpisuje se ugovor između tvrtke S.H. Gutmann d.d. i valpovačkog i donjomiholjačkog vlastelinstva. Kupljeno je pravo eksploatacije u desetogodišnjem periodu 4000 jutara šuma kod Harkanovaca, Koške i Lacića.

S.H. Gutmann radio je kao skladištar kod dobrostojećeg trgovca poljoprivrednim proizvodima Lazara D. Strassera. 1840. oženio je kćer svojeg dojučerašnjeg poslodavca i s dobivenim mirazom ojačao je svoj materijalni položaj, što mu je bilo podloga za ozbiljnije trgovačke poslove.

Početkom izgradnje željezničke pruge Budimpešta – Velika Kanjiža naglo je porasla potražnja za pružnim pragovima, te se S.H. Gutmann kupovanjem hrastovine po niskim cijenama u Slavoniji i prodajom iste po znatno višim cijenama u užoj ugarskoj izuzetno obogatio postavši najimućnijim velikokanjiškim trgovcem.

Usporedno sa bogaćenjem gradio je iznimno dobre veze sa vladajućim strukturama tako da mu je car Josip I 1869. godine podario plemićki status, s pridjevom „de Gelse“. Bio je prvi Židov u Velikoj Kanjiži koji je stekao plemićki status.

Njegovo životno djelo, najopsežniji i najdugovječniji projekt je bio osnivanje drvoprerađivačke tvrtke na neplodnoj rudini Belišće. Mađarski leksikon Palas iz 1893. o Belišću govori „Naselje je izraslo prije 8 godina na još neplodnom tlu, kao po udaru nekog čarobnog štapića, te podsjeća na najsjajnije uspjela američka naselja.“

Domicilno stanovništvo Valpova i okolnih sela sa skepsom je gledalo na tvorničke radnike, čak je bila uvriježena izreka: „U šumu ili tvornicu ide samo najveći siromah“, tako da su godinama radnici u Belišće dolazili iz drugih krajeva čime je nastala prilično heterogena struktura stanovništva.

Belišće na prijelazu 19. u 20. stoljeće je bilo svojevrsni melting pot,  mjesto gdje su se spajali i prožimali različiti narodi sa različitima jezicima i kulturnim tradicijama, radničko naselje na periferiji velikoga Austro – Ugarskog Carstva sa jasno izraženom društvenom stratifikacijom.

Melting pot u doslovnom prijevodu sa engleskog jezika znači lonac za taljenje, a predstavlja metaforu za proces homogenizacije heterogenog društva. Označava spajanje različitih nacionalnosti, identiteta, kultura i jezika. Ovaj izraz često je korišten kako bi opisao proces asimilacije i integracije doseljenika u Sjedinjene Američke Države, a 1908. godine u Americi je uprizorena istoimena predstava. Opisuje život židovske obitelji koja je preživjela pogrom u carskoj Rusiji.

Nacionalna odrednica je počesto predstavljala i klasnu odrednicu: na vrhu piramide, kao vlasnici su bili Židovi Aškenazi utjelovljeni u obitelji Gutmann, inženjeri i upravnici su bili ponajviše Nijemci i Česi, strojovođe, predradnici i činovnici glavninom Mađari, a nekvalificirana radna snaga koja je obavljala najteže i najopasnije poslove bile su hrvatske narodne mase, uključujući zbog navedenih razloga u manjoj mjeri lokalne Šokce, a u većoj mjeri u različitim valovima doseljavanja Ličane, Zagorce, Hercegovce, Dalmatince, i ostale, kao i srodne slavenske narode iz K.u.K. Monarhije Slovake, Srbe, Poljake, a po okončanju prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Imperije i Ruskog Carstva naseljavaju se Rusi iz tadašnjeg novoformiranog Sovjetskog Saveza.

Da bismo ilustrirali navode o Belišću kao o melting potu navest ćemo da je 1910. godine 36% stanovništva Belišća kao svoj materinji jezik navelo mađarski, 29% njemački, 25% hrvatski i 6% srpski. U isto vrijeme stanovništvo Valpova bilo je većinski hrvatsko.

Belišće se naglo razvija u sjeni Valpova. 1890. godine Belišće je imalo 28% stanovništva tadašnjeg Valpova, a 1931. godine 70% stanovništva Valpova.

VALPOVO I BELIŠĆE NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA,  NASTANAK OPĆINE BELIŠĆE

Poslije prvog svjetskog rata, raspada Austro-Ugarske Monarhije i formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koja je kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju lokalna industrijska elita u Belišću i zemljoposjednička elita u Valpovu sve češće se etiketira neprijeteljima novog poretka i nove države.

Nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uobičajena je praksa bila da se konfiscira imovina stranih državljana, neprijateljskih, u I. svjetskom ratu poraženih država, Mađarske, Njemačke i Austrije.

Gutmannovi su zavičajnost u općini Valpovo stekli još 1909. godine, ali nove vladajuće strukture to retroaktivno osporavaju i donose posebnu uredbu kojom se onemogućava lokalnoj samoupravi da odlučuje o zavičajnosti. Imovina Gutmannovih stavljena je pod državni sekvestar.

Da bi izbjegli konfiskaciju imovine Gutmannovi sjedište tvrtke sele iz Budimpešte u Belišće, te  posredstvom odvjetnika Želimira Mažuranića uspijevaju pribaviti potvrdu da su Češki državljani. Za navedene usluge Mažuraniću su isplatili pozamašnu sumu od 40.000 kruna.

Tijekom cijelog međuratnog razdoblja bila je pritisaka na obitelj Gutmann. Prorežimski mediji optuživali su ih da su strani elementi i da im je krajnji cilj izdvajanje Belišća iz Kraljevine Jugoslavije i pripajanje Mađarskoj.

Ove optužbe posebice su dolazile do izražaja prilikom izdvajanja Belišća iz Općine Valpovo i formiranja samostalne općine, a navedeni proces je bio motiviran prvenstveno ekonomskim, a ne državno-revizionističkim motivima.

Bilo je to učestalih kritika na račun Gutmanna, u smislu da su apsolutni gospodari Belišća i da se u Belišću ne može razaznati što je privatno, a što javno jer je sve Gutmanovo!

Časopis "Novosti" o Belišću piše "čovjek koji bi se besposleno šetao Belišćem, imao je osjećaj da je lopov, te bi se stalno morao ogledati neće li tko protestirati zbog te šetnje." Belišće naziva "Gutmannovim Lihtenštajnom", da u Belišću nema razlike između javnog i privatnog i da je Belišće poluotvoreno i poluzatvoreno tvorničko selo. I nekretnine izvan tvorničkog kruga, zgrade u kojima su radnici stanovali i provodili slobodno vrijeme bile su u vlasništvu poduzeća.  Ako radnik u Belišću štrajka nalazi se u potpunosti na tuđem posjedu, a Gutmanni su bili poznati po tome što su znali angažirati čak i vojsku da suzbije radničke pokrete.

Ta specifičnost Belišća, da se ne zna što je javno, a što privatno, što je u vlasništvu firme, Grada ili građana se protegla sve do 21. stoljeća. Tek 2011. godine ugovorom o zamjeni nekretnina Grad Belišće postaje vlasnik doma kulture, sportskog parka, muzeja i bazena.

Moć Gutmannovih se rasprostirala svim područjima kojima je prolazila pruga Slavonske podravske željeznice, uskotračna vicinalna pruga izgrađena prvenstveno za potrebe eksploatacije šumske mase.

U Belišću se, dakle, 1926. godine pokreće politička inicijativa za formiranjem samostalne općine i za izdvajanjem iz tadašnje Općine Valpovo. Razlozi su bili ekonomske naravi jer je poduzeće obitelji Gutmann pokrivalo 9/10 proračuna općine Valpovo. S druge strane Valpovčani su Belišćane optuživali za komunizam, a Gutmannove za iredentizam te na taj način pokušavši spriječiti osnivanje Općine Belišće uz argumente da su radnici i vlasnici poduzeća uglavnom stranci, da je Belišće udaljeno svega 7 kilometara od državne granice, te da u slučaju dobivanja statusa samostalne općine može postati centar protudržavne agitacije.

Općina Valpovo podnosi žalbu, ali se žalba odbija jer je podnesena prekasno. U isto vrijeme se provodio i postupak izdvajanja Đurđenovca u kojem su se nalazili pogoni Našičke d.d. iz sastava matične Općine Klokočevac. Navedeni proces je isto bio uvjetovan prvenstveno ekonomskim razlozima. 1921. godine Općina Valpovo je poduzeću S.H. Gutmann d.d.udarilo prirez u iznosu od 282%. Sve navedeno opterećivalo je poslovanje Gutmannovih, rukovodstvo poduzeća bezuspješno je podnosilo pritužbe na eksploatatarsko ponašanje općinskih vlasti navodeći da gotovo sva dobit poduzeća odlazi u proračun općine, te stoga ne postoje akumulacija sredstava za financiranje novih investicija.

Rađa se ideja o osnivanju posebne općine u kojoj bi Gutmannovi imali glavnu riječ, budući da je većina žitelja Belišća bila ovisna o njima kao o poslodavcima i stanodavcima. Kao što je već bilo rečeno u Belišće se nije mogla razaznati razlika između javnog i privatnog.

DUH PALANKE, IZMEĐU RURALNOG I URBANOG

Valpovo je steklo status grada 1993. godine, a Belišće četiri godine kasnije. U Republici Hrvatskoj neko mjesto prilično lako može dobiti status grada, za razliku od susjednih država slične veličine i povijesnog naslijeđa. Tako u Republici Hrvatskoj postoji 127 gradova, a primjerice u susjednoj Republici Bosni i Hercegovini svega 13 naselja sa statusom grada, Srbija koja je stanovništvom gotovo dvostruko veća ima 25 gradova. U Hrvatskoj je svako naselje koje nije selo postalo grad. Statistički se tako povećao broj urbanog stanovništva u RH. Potisnuta je iz javnog diskursa kategorija koja predstavlja prijelazni oblik naselja između sela i grada, a naziva se trgovište ili varoš, palanka u srpskom ili town u engleskom jeziku.

Iako nam naši lokalpatriotizmi to možda priječe, moramo priznati da i Valpovo i Belišće definitivno prije spadaju u ovu kategoriju, nego u kategoriju pravih gradova. Sviđalo se to nama ili ne činjenica je da i dan danas na svega nekoliko stotina metara zračne linije od centra Valpova i Belišća ljudi uzgajaju svinje i ostale domaće životinje.

Varoš i trgovište su istoznačnice, označavaju u pravilu manje naselje urbanog tipa. U mediteranskim dijelovima Hrvatske varoš označava i predgrađe ili podgrađe. Kao što je već rečeno istisnuta je iz javnog diskursa i predstavlja arhaizam.

Palanka je pojmovno sličan termin trgovištu ili varoši udomaćen u srpskom jeziku iz kojeg je ušao i u hrvatski jezik, a izvorno je turskog porijekla. Palanka izvorno označava omanju drvenu utvrdu, omeđenu s vanjske strane prokopanim rovom i zemljanim nasipom. Kasnije palanka postaje sinonimom za gradić, nerijetko sa negativnim prizvukom.

Palanka se veže uz sintagmu "palanački mentalitet" što je prisutniji izraz od samog termina palanka,  koji označava primitivizam, uskogrudnost, malograđanštinu i slično, te se tu može podvući paralela sa kampanilizmom, samo što je kampanilizam šira odrednica jer osim svega navedenog podrazumijeva i antagonistički stav prema susjednom, civilizacijski ipak vrlo sličnom naselju. Palanački mentalitet podrazumijeva animozitet prema onom što nije palanačko, ali ne nužno i prema susjednoj palanci.

Iznimno dobro je palanački mentalitet i duh palanke objasnio srbijanski filozof Radomir Konstantinović u svom kapitalnom djelu Filosofija palanke. Između ostalog Konstantinović kaže  „Između sela i grada, ovako zaboravljen, svijet palanke nije ni selo ni grad. Duh njegov, međutim, je duh između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog, i svjetskog duha, kao idealno-otvorenog. U svijetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost.“

Krucijalna teza Filosofije palanke je sveprisutnost normativnosti, normativnost se traži uvijek i u svemu. U palanci postoji imperativ apsolutne javnosti. Život u palanci lišen je intime i prava na tajnost. Svi su dušebrižnici i doušnici malograđanskog stila.

Intelektualac Milan Vlajčić svojevremeno napisaše da je Filosofija palanke  "prodorno i ubedljivo analizirala palanku kao duh zatvorenosti, strah od sveta s one strane brda, duh plemenske sabornosti i zazornosti prema svakom razlikovanju. Strah od otvorenosti prema nepoznatom, drugačijem, vodi ka tradicionalizmu u kome se krije spas od opasnosti traganja i dovođenja u pitanje sopstvene egzistencije. Konstantinović najviše načelo palanke vidi u okamenjenoj, nacionalnoj kulturi, sa istorijom i njenim državotvornim mitovima."

SUBKAMPANILIZAM – UNUTARNJI KAMPANILIZAM

Ono što je posebice zanimljivo je to da unatoč rivalitetima i animozitetima između Valpova i Belišća i jedan i drugi grad imaju svoje unutarnje animozitete koji su donekle prevladani, ali i još uvijek prisutni u mentalitetima stanovništva. Tako se Valpovčani dijele na Čakančane i Kurđane, a Belišćani na Barabere i Periferaše. Osim toga, da stvar bude krajnje apsurdna rivaliteti i animoziteti se stvaraju ponekad i između različitih dijelova iste ulice.

Čakančani se nalaze sa desne strane, a Kurđani sa lijeve strane Karašice. Čakanci su imali više domaćinstava, ali su Kurđani bili napredniji, sa više javnih funkcija. Na teritoriji Kurđana se nalaze župna crkva, općina, škola, tržnica, željeznički kolodvor, žandarmerija, ciglana i veliki pašnjak što je nekad dok je velika većina stanovništva živjela od poljoprivrede bilo iznimno važno.

Na teritoriji Čakančana se nalazi vlastelinski dvorac s kapelicom, liječnik, vatrogasni dom, zadružni i vlastelinski mlin i groblje. Čakančani nisu imali pašnjak, te su bili zavidni Kurđanima.

U slučaju ljubavnih veza između Čakančana i Kurđana, rodbina bi ih pokušala osujetiti u namjeri da osnuju brak. Također iznimna je rijetkost bila da Kurđani i Čakančani imaju zemlju na suprotnoj strani Karašice. Ako je dolazilo do naslijeđivanja uobičajeno je bilo da se zemlja preuzme, a odmah potom i zamijeni sa parcelom na matičnoj strani Karašice. Posebice su tome težili Kurđani jer je čakanačka zemlja bila puno udaljenija od središta naselja. Ima li se u vidu da se u stara vremena zemlja obrađivala konjima i volovima, udaljenost poljoprivrednog zemljišta od mjesta stanovanja je bio veliki problem. Kurđani su imali zemlju prema Belišću, Šagu i Nardu, a Čakančani znatno dalje, kod Vučice, Bocanjevaca ili Marjančaca.

Pašnjak za ispašu stoke na Kurđanskoj strani Valpova se nalazio pored ciglane, a prilaz je bio kod kapelice sv. Roka. Pašnjak je imao bunar sa čistom vodom, kao i prilaz Karašici za napajanje.

Čakančani su bili prisiljeni rabiti za ispašu stoke manje i znatno udaljenije pašnjake kod Gorice i rijeke Vučice. Zbog toga su 1930. godine 114 obitelji sa Čakanačke strane Karašice zajedno sa 13 obitelji iz Kitišanaca kupili od grofa Normanna zemljište na rudini Zagajci.

Kad je riječ o belišćanskom subkampanilizmu (unutarnjem kampanilizmu) govorimo o podjeli na stanovnike centra i periferije. Tu ne postoji tako jasna linija razgraničenja kao u slučaju Valpova (rijeka Karašica), ali je ta podjela zaživjela u kolektivnom imaginariju.

Sve donedavno, mnogi Belišćani su odbijali da ih se naziva baraberima, posebice oni koji su živjeli izvan centra grada; oni su baraberima smatrali žitelje centra, a pri odlasku u centar običavali su govoriti da 'idu u Belišće', kao da žive na nekoj nedefiniranoj periferiji.
U njihovom imaginariju Belišće je predstavljalo skup stambenih zgrada u centru obrubljen sa kompleksima zgrada Mitrovice, Pet zvijezda, Zelenih kuća, sa nekadašnjom upravnom zgradom Slavonsko- podravske željeznice i Starim mlinom.

Belišćani koji su živjeli izvan centra grada u stambenim kućama nerijetko su Belišćane iz centra koji su živjeli u stambenim zgradama posprdno nazivali baraberima i/ili gajbašima, na taj način etiketirajući ih kao nepoduzetne i inertne, imputirajući im da je u vremenima socijalističkog samoupravljanja, kada je svaki radnik mogao sagraditi kuću za stanovanje, njima vrhunac samoodricanja bilo čekanje na listi za dodjelu društvenog stana.

Na taj način su se stanovnici belišćanske periferije - u kojoj je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, u velikom općedruštvenom građevinskom zamahu sagrađeno uistinu puno lijepih naselja, sa prostranim i modernim stambenim kućama, - distancirali od stanovnika centra koji su živjeli u višestambenim zgradama, smatrajući se poduzetnijim i superiornijim.

Tek koncem osamdesetih godina, sa osnivanjem navijačke skupine Baraberi, termin ulazi u masovniju uporabu i širi se i na ostale žitelje Belišća, a osnivanjem Kluba pustolovnih sportova „Baraber extreme team“, termin nadrasta okvire grada Belišća i prigradskih naselja, te čak postaje i internacionalan.

VALPOVO I BELIŠĆE U SOCIJALIZMU – SPAJANJE

1953. godine dolazi do integracije općina Valpovo i Belišće u jedinstvenu Općinu Valpovo. Navedeno razdoblje karakterizira razvlaštenje starih elita, Normannovih u Valpovu i Gutmannovih u Belišću. U posljednje vrijeme došlo je do njihove rehabilitacije poništavanjem presude Viktoru Gutmannu i povratom imovine Normannovih što je još jedan dokaz stare teze da se povijest ponavlja u cikličkim krugovima.  Zanimljivo je da je barun Viktor Gutmann unatoč židovskom podrijetlu, tek nakon završetka II. svjetskog rata, od novih vlasti,   likvidiran poslije sudske presude za kolaboraciju sa Nijemcima - okupatorima tadašnje države Jugoslavije. 

Ovo razdoblje karakterizira plansko razvijanje privrede, te jačanja mjesta Belišća kao industrijskog (Kombinat Belišće)  i Valpova kao poljoprivredno – administrativnog središta.(Kombinat Đuro Salaj i upravne funkcije: srednja škola, općinski i prekršajni sud, lokalna elektrodistribucija, porezna uprava, centar za socijalnu skrb, biro za zapošljavanje, ispostava mirovinskog osiguranje, itd.). Valpovo se profilira i kao centar zabave, mjesto za izlaske mladih, dok se uz Belišće veže sintagma „mrtav grad“

PROJEKT SALAJEVO

Malo je poznata činjenica da je za vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske postojala ideja da se Valpovo i Belišće ujedine u jedan grad koji bi se nazvao Salajevo, po narodnom heroju Đuri Salaju. Bilo je planirano da se na prostoru između Valpova i Belišća gdje se danas nalazi benzinska pumpa Croduxa sagradi novi upravno stambeni kompleks kao jezgra novog grada, sa pripadajućim sadržajima poput na pr. srednje škole, opskrbnog centra, kino dvorane i sl. Prostorni plan kojim je planiran navedeni projekt postoji u arhivi grada Valpova.

Ova ideja nije došla kao produkt nekih ideoloških zanosa ili voluntarističkih htijenja tadašnjeg političkog vođstva Općine Valpovo. Baš suprotno, došao je po logici urbanističkog razvoja kao prirodan slijed tih zakonitosti. Naime, prostorni planeri tog vremena su uvidjeli kako se rastom i širenjem Valpova i Belišća (nasuprot sadašnjem trendu sažimanja…) kroz izgradnju novih naselje stvara zaokružena urbana aglomeracija, pa su u to vrijeme kompletnu infrastrukturu planirali i gradili kao jedinstvenu za Belišće i Valpovo, pa i za cijelu Općinu Valpovo. Tako je izgrađen jedinstveni vodovodni sustav za Belišće i Valpova kao nedjeljiv tehnički sustav, sa planiranim kapacitetima za buduće Salajevo, jedinstven kanalizacijski sustav i jedinstveni sustav zbrinjavanja komunalnog otpada, sve pod upravom jedinstvenog komunalnog poduzeća Urbanizam. U to vrijeme je i elektroenergetski sustav (sa 35 kV trafostanicom između Belišća i Valpova) bio izgrađen kao jedinstven,  a tadašnja telekomunikacijska infrastruktura je bila koncentrirana u zgradi TK centrale smještenom u zgradi u središtu Valpova, ali je tk mežom pokrivala oba mjesta, Šag i Ladimirevce.. Zato je i vizija o izgradnji novog urbanog bloka na lokaciji današnje Bille i Izolirke, u kojem bi se smjestile sve upravne funkcije tadašnje Općine Valpovo, svi javni objekti poput nove srednje škole, rodilišta (da, onda demografija nije bila problem…), medicinskog stacionara, trgovačkog centra, kina, doma kulture i sl. – bila potpuno logična i zdravorazumska ideja.


VALPOVO I BELIŠĆE U NOVOJ REPUBLICI HRVATSKOJ

Neposredno nakon izlaska Republike Hrvatske iz SFR Jugoslavije nove vlasti u državi 1993. godine prave novu mrežu teritorijalnih  političko - upravnih jedinica. Umjesto dosadašnje 104 općine u Republici Hrvatskoj projekt prekrajanja hrvatskog teritorija nam donosi 428 općine i 127 grada, te 20 županija. Nekadašnja Općina Valpovo sa 33.000 stanovnika dijeli se na Grad Valpovo i Grad Belišće te na Općinu Petrijevci i Općinu Bizovac. Dakle, ponovno dolazi do administrativnog razdvajanja mjesta Belišća i Valpova, kao dio opće politike cijepanja socijalističkih općina. Razlozi za ovakav postupak ne leže u nekoj ekonomskoj ili drugoj suvisloj logici, nego je potez napravljen radi demontaže organizacijskih, profesionalnih i političkih struktura starog društva, a rodio se „monstrum“ koji nam kao društvu poput mlinskog kamena visi oko vrata i niti jedna politička garnitura unazad 25 godina nema snage izvršiti njegovu demontažu. Osim toga, nastale su cjeline sa nazivima gradova koje traže svoj smisao i sadržaj, kao da su u pitanju pravi gradovi i prave općine. Pojava je dovedena do karikature kada je Grad Belišće „oteo“ Gradu Valpovu policijsku stanicu, što je uzbudilo naš lokalni živalj, spreman čak krenuti u proteste zbog svojeg „prava“ na policijsku stanicu…

Dakle, ovdje kod nas su se stvorila dva lokalna upravna centra na relativno malom prostoru i kao posljedicu imamo rasplamsavanje starih animoziteta. Oni nisu samo idejne i kulturološke prirode kao posljedica ranije formiranih identiteta, nego uzroke imamo u materijalnoj sferi. Ranije spomenuti komunalni inrastrukturni sustavi su primjenom političkog nasilja dijeljeni. Tako se u prvom udaru raspalo komunalno poduzeće Urbanizam na četiri komunalna poduzeća, ali vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, energetski i telekomunikacijski sustav nije moguće podijeliti. Odmah je bilo vidljivo umnožavanje kadrova u lokalnim upravnim i komunalnim pogonima, ali su problemi nastali i na planu upravljanja jedinstvenom komunalnom infrastrukturom. Vrhunac toga je bila nedavna kriza sa isporukom i naplatom pitke vode iz tehnički jedinstvenog vodovodnog sustav,  kada je komunalno poduzeće Kombel (čitaj Grad Belišće…) Valpovčanima  prekinulo dotok pitke vode, zbog novčanog duga, i to na mjestu u vodovodnom sustavu (šahtu i ventilu) gdje je planirano napajanje vodom budućeg centra Salajeva. Revoltirani građani Valpova su samoinicijativno razbili poklopce šahtova i uključili dotok vode Valpovu. Tako su Belišće i Valpovo  postali top teme nacionalnih medija u svjetlu njihovih animoziteta i rivaliteta. Navedeni događaji su još svježi i čeka se sudski rasplet tog spora.

Međutim, koncem siječnja 2017.  godine dolazi do potpunog obrata situacije. Valpovo i Belišće potpisuju zajednički EU projekt „Valpovo – Belišće“. Navedenim projektom trebao bi se riješiti u potpunosti problem izgradnje sustava javne odvodnje i vodoopskrbe u čitavoj Valpovštini, što obuhvaća i Općinu Bizovac i Općinu Petrijevci. Po završetku projekta dvije tvrtke Hidrobel iz Belišća i Dvorac iz Valpova trebale bi se ujediniti u jednu tvrtku kako bi što bolje gospodarili jedinstvenim vodovodnim sustavom, ranije podijeljenim.

PREVLADANI KAMPANILIZMI – UJEDINJENI GRADOVI

Osijek je oslobođen od Turaka 1687. godine. Zbog izgradnje novih obrambenih fortifikacija stanovnici podgrađa preseljeni su oko kilometar i pol uzvodno od tvrđave. Tako je 1692. godine nastao osječki Gornji grad. Na podjednakoj je udaljenosti, nizvodno od tvrđave, 1698. godine osnovan Donji grad, napučen stanovništvom sa baranjskih močvarnih otočića. Sva tri dijela grada: utvrđena Tvrđa i neutvrđeni Gornji i Donji grad razvijali su se samostalno sve do kraja 18. stoljeća kao zasebne gradske općine.

Sve tri  gradske općine: Tvrđa, Gornji i Donji grad, međusobno dosta udaljene, ujedinile su se u jedinstveni Grad Osijek tek 1786. godine, a između komornih uprava pojedinih općina dotada je bilo mnogo sporova, posebice oko termina održavanja sajmova. Dvadesetak godina nakon ujedinjenja Osijek je 1809. godine dobio status slobodnog i kraljevskog grada. Gotovo do sredine 19. stoljeća najveći je grad u Hrvatskoj. Postupno premještanje institucija vlasti iz Tvrđe u Gornji grad započinje već tijekom 18. stoljeća, kada je sjedište virovitičke županije premješteno iz Virovitice u Osijek.

Postavlja se pitanje da nije došlo do ujedinjenja samostalnih općina u jedinstveni grad bi li Osijek izrastao u današnje makroregionalno središte!? Vjerovatno bi danas Gornji grad, Donji grad i Tvrđa bile 3 male i međusobno zavađene varošice.


Sličan primjer je i Novog Sada i Petrovaradina. Novi Sad je nastao kao podgrađe Petrovaradina da bi ga urbanim razvojem višestruko prerastao, a kasnije i apsorbirao u urbano – administrativnom smislu. Prvi pisani trag Novog Sada je iz 1640. Godine, spominje se kao Racka varoš (Ratzenstadt) preko puta Petrovaradinske tvrđave. Nastao je kao pomoćno naselje Petrovaradinskom Šancu u kojem su bili smješteni, graničari, vojska i trgovci. Drugi dio od kojeg je nastao Novi Sad se zove Hrvatsko Selo (Kroatendorf).

I glavni hrvatski grad Zagreb nastao je spajanjem Gradeca i Kaptola. Zagrebački krvavi most mračni je podsjetnik na kampanilističku povijest današnjih zagrebačkih četvrti. Granicu između Kaptola i Gradeca činio je potok Medveščak. U političkim previranjima Kaptol i Gradec su obično bili na suprostavljenim stranama. Pri gradnji mosta 1667. godine zavađene strane su rušile ono što je sagradila protivnička strana. Do oružanog sukoba došlo je pri samoj gradnji mosta. 1396 godine žitelji Kaptola su protivničkoj strani ukrali vino, a kao znak odmazde protivnička strana je upala u Kaptol i spalila brevijare i misale. Novi val odmazde je uslijedio rušenjem gradečkih mlinova na Medvešćaku i izopćenjem Gradečana od strane kaptolskog biskupa na Božić 1396. godine. Tek na intervenciju samog kralja Žigmunda I biskup skida prokletstvo sa Gradeca.

Također, Križevci su nastali spajanjem Gornjih i Donjih Križevaca, Budimpešta spajanjem Budima, Pešte i Obude. Freemont u Kaliforniji nastao je spajanjem pet naselja : Centervillea, Nilesa, Irvingtona, Warm Springsa i misije San José.

Međutim, ipak postoje i bitne razlike između Tvrđe, Gornjeg i Donjeg grada s jedne strane i Belišća i Valpova s druge strane. Gornji i Donji grad nastali su u istom povijesnom, kontekstu, zbog istih razloga (širenje podgrađa tvrđave), a Belišće je nastalo znatno kasnije od Valpova, kao vjesnik novog, industrijskog doba i kao najava sraza industrijalizma i feudalizma i pobjede ovog prvog.

KARAŠICKA REPUBLIKA

Na tragu ideje o potrebi prevladavanja kampanilizma u siječnju 2017 godine skupina Valpovčana i Belišćana ujedinila se u neformalnu građansku inicijativu pod nazivom Karašicka republika. U prostorijama Udruge Zvono, na lijevoj obali Drave, 18. veljače u 13.00h  proglašena je fašnička „Karašicka republika“ Belišća i Valpova koja je preuzela vlast nad dotičnim gradovima. Skupina pojedinaca iz raznih belišćanskih i valpovačkih udruga i glazbenih bendova nezadovoljna (ne)suradnjom ovih fizionomski sraslih gradova odlučila je na šaljiv način povezati gradove za vrijeme fašnika. Republika se još parnim danima naziva Belpovo, neparnim Vališće, dok nedjeljom kompromisno i u skladu s odmornom dravskom funkcijom Bistra Nica. Blagdanima i svečanim danima grad se naziva Povolišće, bez obzira traje li tada republika ili ne.