nedjelja, 30. srpnja 2017.

NAJBOLJI BARANJSKI RESTORANI: Darócz


Svi znaju da se u Baranji dobro jede, ali na kojim mjestima se jede najbolje? Cilj ove edicije reportaža je dati odgovor na to pitanje i uputiti gurmane i hedoniste na prave lokacije, na kojima će Baranju svojim nepcima upoznati u svojoj punoj gastronomskoj ljepoti i raskoši.

Vardarac (mađ. Várdaróc) je pitoreskno baranjsko selo koje se nalazi između Bilja i Luga. Nekoć se nazivalo Darócz pa je po tome starom imenu naselja restoran i dobio naziv. Po nekim tumačenjima riječ darócz označava lovca koji se bavi guljenjem i obradom kože sa divljači. Naselje je prefik Vár (mađ. utvrda) dobilo početkom 20. stoljeća vjerovatno zato što je nekad bilo posjed utvrde Baranyavár. Selo je i danas naseljeno većinom Mađarima i poznato je po vrhunskoj mljevenoj paprici i neobičnim običajima.

Vardarac je poznat po jedinstvenoj manifestaciji Kakasütés (prebijanje pijetla) – finalnom događaju pokladnih svečanosti. Seoski mladići preobučeni u pijetlove imaju pravo uzeti svu perad iz dvorišta, pa domaćini sklanjaju koke i piliće i daruju im pijetlove. Kostimirani pijetlovi djevojkama stavljaju povez na oči, a one moraju zavezanih očiju umlatiti pravoga pijetla. Ona djevojka koja to prva napravi po narodnoj predaji prva će se udati. Zanimljivo je da ovaj običaj postoji samo u Vardarcu. Bio je skoro iščezao, a na inicijativu mjesne mladeži obnovljen je 2003. godine.

Inače na zelenoj površini koja dijeli restoran od glavne ceste  nalazi se simbol sela - gigantski pijetao kakav ne postoji niti pred upravom jedne on naših rijetkih multinacionalnih kompanije - Podravke u Koprivnici. Gizdav i dominantan, da je stvaran na njemu bi bilo malo teže napraviti Kakasütés.  Odmah sam se sjetio legendarnih stihova barda panonske lirike Đorđeta Balaševića: Imo sam strašnog petla, bio je pravi đavo. Na kiši i na vetru, uvek je stajao pravo.“


Restoran je u vlasništvu obitelji Makovec. Braća Josip i Denis, te majka Katica koja je glavna kuharica zajednički vode restoran. Odmah smo se raspričali o Kakasütésu, a Josip je odmah rekao da negdje u restoranu ima glavu pijetla. U prvi mah sam pomislio da je to neka preparirana glava, a onda je domaćin izvadio surogat glavu u obliku kazališne lutke.


Došla su nova vremena, čuvamo običaje, ali i poštujemo prava životinja. Ipak naše djevojke moraju povezanih očiju udariti pijetla. Pa to zna biti polovično, na način da se pijetao samo ozlijedi, a ne trajno neutralizira, pa da pati, no iskreno ipak u većini slučajeva potpuno  promaše. Prije nekoliko godina imali smo situaciju da ni jedna djevojka nije uspjela udariti pijetlovu glavu, pa je to da bi se nekako ispravila situacija i da ne bi ispalo da je cijela manifestacija podbacila napravila jedna bakica koja je na taj način ostvarila svoju dotad nikad realiziranu želju iz mladih dana.

Kroz smijeh je rekao Josip, ispričavši usput da je svojevremeno bilo određenih napetosti sa aktivistima za zaštitu prava životinja koje su uspješno riješene na obostrano zadovoljstvo.


Restoran je uređen u rustikalnom stilu i odiše duhom nekih prohujalih vremena. U prvi mah sam mislio da je za uređenje interijera angažiran neki dizajner, ali sve je to ipak zasluga isključivo obitelji Makovec i njihovih sumještana. Na zidovima se nalaze slike i predmeti iz povijesti Vardarca i cijelo selo je sudjelovalo u opremanju interijera. Budući da Vardarac nema zavičajni muzej poput nekih obližnjih mjesta, na neki način ovaj restoran funkcionira i kao muzej sela. Josipov otac je sazidao šank i kamin. Sa zvučnika se šire zvuci panonske glazbe iz Baranje, Slavonije, Vojvodine i Mađarske. Inače objekt u kojem se nalazi restoran uvijek je bio gostionica, a koncem 2014. godine postao je i restoran. Kasnije je proširen i salom za svečanosti koja može primiti osamdesetak osoba.


U ugostiteljstvu radim od šesnaeste godine, dakle više od pola svoga života jer sada imam trideset i tri godine. I ja i mama i brat smo nekoć radili u jednom restoranu u staroj osječkoj gradskoj jezgri. Prije toga mama  je radila kao kuharica u restoranu lovačkog dvorca Tikveš gdje su dolazili lovci iz cijeloga svijeta. S vremenom smo svi zajedno akumulirali veliko iskustvo i jednostavno je došlo vrijeme da krenemo u samostalnu ugostiteljsku priču. Da napravimo jedan iskorak i koncipiramo restoran sukladno vlastitim zamislima i vizijama. Uredili smo restoran u rustikalnom stilu i takva i jela nudimo. Želimo napraviti jednu sinergiju uređenja interijera, opće atmosfere i ponuđenih delicija da gosti znaju da su došli u Baranju i da to pamte. Jelovnik nismo od nikoga prepisali, samo smo stavili na papir sva jela koja znaju napraviti moja baka i mama i napravili selekciju onih specijaliteta za koja smo smatrali da će gostima biti najinteresantnija. S vremenom, prateći zahtjeve posjetitelja, sasvim neznatno smo ga modificirali. Sve namirnice su od lokalnih proizvođača, samo neke stvari koje ne postoje u selu nabavljamo na drugim lokacijama poput pataka koje naručujemo iz Baje ili guščjih jetara  u Mohaču. Upravo su guščja jetrica sa rižom i pekmezom od marelica jedno od ponajboljih toplo – hladnih predjela koje nudimo.


Jedan od specijaliteta koje nude su i „pijetlova muda“ – perkelt od pijetlovih testisa. Za ovaj specijalitet je ipak morao biti izveden Kakasütés. Pravi gurmani se ne mogu odreći ove delicije i tu su aktivisti iz društva za zaštitu pijetlova posve nemoćni. Žablji perkelt s domaćim tijestom i pečenom slaninom također je odlična kombinacija. Vardarac je smješten vrlo blizu ribnjaka koji se nalazi uz rub parka prirode Kopački rit. Obod ribnjaka je obrastao u trsku i šaš te je tu velika koncentracija žaba. Dovoljno je odšetati stotinjak metara od restorana istočno i krenuti u nabavku.



Zec sa slaninom i bijelim lukom pečen u krušnoj peći i punjena patka s umakom od jabuke također pečena u krušnoj peći, cigansko pečenje i teletina na mađarski način u umaku od crvenog luka delicije su koje se također moraju probati. U ponudi su i različita jela od divljači kao što su perkelt od vepra i srnetina u umaku od vrhnja. Na jelovniku je i bogat izbor vegetarijanskih jela kao što je celer salata sa jabukama, orasima i mozzarelom.


Imaju i vlastiti bazen  u kojem drže ribu, te je riba uvijek svježa. I Josip je strastveni ribolovac koji se bavi sportskim ribolovim. U ponudi su čvarci od šarana, fiš paprikaš, različite vrste pohane ili pržene ribe, mundirana štuka ili pijani šaran. Ponekad u ponudi bude i kečiga, doduše rijetko jer tu vrstu ribe je danas postalo iznimno teško uloviti. Uskoro će u ponudi biti i šaran u rašljama čija priprema iziskuje puno vremena i prostora jer se mora pripremati na otvorenome, a također i jela iz ćupa. 


Glavne uzdanice vinske karte su vinarija Pinkert iz Suze, vinarija Kočevar iz Batine i vinarija Gerštmajer iz Zmajevca, a tu su i nezaobilazna Vina Belje. Vina Belje sa vlastitih 650 hektara nasada vinove loze najveći su hrvatski proizvođač vina. U ponudi je i čitav niz domaćih rakija počevši od šljivovače, kajsijevače, dunjevače... Na moju izjavu da uvijek volim probati nešto novo Josip se samo nasmijao i rekao da ima nešto za mene, a to nešto je rakija zmijovača! Pomalo sam se postidio, jer sam degustirao stvarno svakakve vrste tog balkanskog viskija, od vrhunskih, do onih samo interesantnih,  uključujući i pivovaču i različite vrste „osljepnjača“, ali nikad nisam ni čuo za zmijovaču. Pitao sam ga o čemu je riječ, o fermentiranim zmijskim suzama ili…?


Nato je domaćin donio bocu rakije u kojoj se nalazila prava pravcata zmija (a ne surogat zmija poput kazališne lutke u obliku pijetlove glave za Kakasütés)  Boca je bila napola puna, i isprva mi nije bilo jasno da li je to zato što se rakija učestalo pije, ili je to samo taktička varka koja bi neiskusnog degustatora zmijovače nagnala da pomisli da su i drugi pili zmijovaču, pa da u tome eksperimentu nije neki usamljeni pokusni kunić. Naravno, morao sam degustirati i to direktno iz boce, kako bih uspostavio što bliži kontakt sa zmijom i što neposrednije iskusio čari zmijovače. Kakav je osjećaj, to Vam ipak neću otkriti, za to će te morati otići osobno u Darócz. samo ću reći da se nisam zaustavio na jednom gutljaju.


O gastronomskoj sceni i turističkim potencijalima Baranje Josip kaže:

Drugi restorani u Baranji mi nisu prijetnja, a niti ja njima. Može se govoriti samo o pozitivnoj konkurenciji. Kada  netko napravi neki kvalitativan iskorak to ubrzo postaje standard koji svi moraju slijediti, a u konačnici se tako podiže kvaliteta sveukupne ugostiteljske ponude i Baranja se tako u cjelini sve više profilira kao top destinacija za gurmane i hedoniste. I sami razvijamo našu ugostiteljsku priču u etapama sukladno trenutnim organizacijskim i financijskim mogućnostima, i uvijek imam planove za unapređenje i obogaćivanje poslovanje. Isključivo od ljudi iz sela ne može se živjeti, ali Osijek je tu, na svega desetak kilometara, a i sve je više turista iz svih dijelova Hrvatske, te iz inozemstva. U biti Baranji kao turističkoj destinaciji nedostaje  kapaciteta i sadržaja, uključujući i restorane i smještaje i ovo što sada imamo je vikend turizam. Na ulazu u selo nalazi se nedovršeni hotel, investitor je krenuo pa stao sa gradnjom. Nadam se da će se u bliskoj budućnosti taj hotel ipak dovršiti. U susjednome Lugu već postoji hotel i to bi bila sjajna stvar da u dva susjedna mala sela imamo dva hotela. Nadam se da će i turisti ovdje dolaziti na sedam ili više dana. Tada će imati vremena i da obiđu sve restorane i odluče gdje im je najbolje, jer Baranja iako pruža puno impresija i doživljaja geografski ipak nije velika regija. Tu ima nekih desetak restorana uređenih u autohtonom, rustikalnom i etno štihu. Mislim da im neće biti lako odlučiti koji je najbolji jer svaki restoran ima neku svoju priču i neku svoju specifičnost. Ti restorani su i dobro  geografski disperzirani na potezu od Bilja do Zmajevca, a to je ruta duga gotovo četrdesetak kilometara, sa svojim odvojcima od Bilja prema Kopačevu i Podunavlju i od Kneževih vinograda prema Karancu tj, nasreću nisu svi grupirani na jednom mjestu pa da se moraju otimati za goste. Ali umjesto da sad ja tu previše pričam pozivam sve ljude koji budu čitali ovu reportažu da posjete Darócz i uživaju u čarima Baranje.

četvrtak, 27. srpnja 2017.

Awards Pouring in for Zlatko Sonenšajn’s Superior Wines


With an annual production of only 1.000 litres, this wine producer received a myriad of awards in only one week

It is a widely known saying that wine is sunshine in a glass. The sun is often combined with the attribute gold, hence it could be said that sun is the golden sunshine in a glass. Thus it is very interesting when you meet a winemaker named Zlatko Sonenšajn (German sonnenschein – sunshine) and when that winemaker truly makes superior wines. Mr Sonenšajn is like an alchemist who can turn the golden sunshine into a nectar and pour it into a glass. The Sonenšajn Winery is in Starigrad near Koprivnica.
I found Zlatko Sonenšajn guided by news of the awards he won in an interval of only a week. At the 49th Exhibition of Continental Croatia Wines, held on June 3rd in Sveti Ivan Zelina, Zlatko’s Traminac – a selective harvest of dried grapes from 2015 was the festival champion with 93 points and the best rated predicate wine. The same day at the Graševina Festival in Kutjevo, Mr Sonenšajn won a gold medal for Graševina, a selective harvest of dried grapes from 2015. A week later at the Golden Wines Alpe Adria 2017 manifestation held in Križevci, Zlatko’s Traminac won 97 out of 100 points and the champion title. At Vinodar held that day in Daruvar, Sonenšajn was also an absolute winner with three large golds!

The total annual production is just over 1.000 litres and Sonenšajn has focused exclusively on superior wine quality. He points out the very significant role of the winemakers’ association in improving the general quality of wine production in Croatia through education and expert trips they organise. Considering his successes, Zlatko Sonenšajn is also incredibly modest:

“I could mystify the story of my wines, but I will not. Everyone has a chance to make an excellent wine. There is truly no large philosophy about it. If the grapes are healthy and if you have the will to process the grapes properly after the harvest. Professor Zdenko Ivanković from the Faculty of Agronomics once told me that I should write a book about how I took up winemaking and how I came to the results I have today. I told him I have no time to write a book as I am busy with wine growing and cellar duties, but I am ready to provide proper advice to anyone regarding wine production.”

http://www.total-croatia-wine.com/news/1339-awards-pouring-in-for-zlatko-sonensajn-s-superior-wines

srijeda, 26. srpnja 2017.

ZLATKO SONENŠAJN - ČOVJEK KOJI ZNA ZLATNI SUNČEV SJAJ PRETOČITI U ČAŠU


Općepoznata je izreka da je vino sunčev sjaj u čaši.  Suncu se često daje pridjev zlatno, stoga se može reći i da je sunce zlatni sunčev sjaj u čaši. Stoga je vrlo zanimljivo kada upoznate vinara koji se zove Zlatko Sonenšajn (njem. sonnenschein - sunčev sjaj) i kada taj vinar radi uistinu vrhunska vina. Gospodin Sonenšajn poput nekog alkemičara uistinu zna zlatni sunčev sjaj pretvoriti u nektar i preliti u čašu. Vinarija Sonenšajn nalazi se u Starigradu kod Koprivnice.


Do Zlatka Sonenšajna došao sam vođen vijestima o nagradama koje je osvojio u intervalu od svega tjedan dana. Na 49. Izložbi vina kontinentalne Hrvatske održanoj 3. lipnja u Svetom Ivanu Zelini Zlatkov traminac – izborna berba prosušenih bobica iz 2015. godine sa 93 boda šampion je festivala i najbolje ocijenjeno predikatno vino. Istoga dana na Festivalu graševine u Kutjevu gospodin Sonenšajn osvojio je zlatno odličje za graševinu, izbornu berbu prosušenih bobica iz 2015. godine. Tjedan dana poslije na manifestaciji Zlatna vina Alpe Adria 2017 održanoj u Križevcima Zlatkov traminac dobio je 97 od mogućih 100 bodova i šampionsku titulu. Na Vinodaru koji se toga dana održavao u Daruvaru gospodin Sonenšajn je također bio apsolutni pobjednik sa tri osvojena velika zlata!


Ukupna godišnja proizvodnja je tek nešto veća od 1000 litara i gospodin Sonenšajn se fokusirao isključivo na vrhunsku kvalitetu vina. Ističe vrlo značajnu ulogu udruga vinara u poboljšanju opće kvalitete proizvodnje vina u Hrvatskoj kroz edukacije i stručne ekskurzije koje organiziraju. S obzirom na svoje uspjehe Zlatko Sonenšajn je i nevjerovatno skroman:

-          Mogao bih mistificirati priču oko mojih vina, ali neću. Svatko ima šansu napraviti izvrsno vino. Tu nema uistinu velike filozofije. Ako je zdravo grožđe i ako imate volju obraditi grožđe kako treba nakon berbe. Profesor sa agronomskog fakulteta Zdenko Ivanković svojedobno mi je rekao da bih trebao napisati knjigu o tome kako sam se počeo baviti vinarstvom i kako sam došao do ovih rezultata koje sada postižem. Rekao sam mu da vremena za pisanje knjige nemam jer sam zauzet vinogradarsko – podrumarskim poslovima, ali da sam svakome spreman dati pravi savjet što se proizvodnje vina tiče. 

utorak, 25. srpnja 2017.

ČEŠKA DOBRA PIVA vol.1 - Antoš Tlustý netopýr



Tlustý netopýr (debeli šišmiš) češke pivovare Antoš prava je pivska bomba, procijenjena korisna energija je 2690 kJ po litri piva. Riječ je o raženom indian pale aleu sa 7% alkohola i 17 EPM-a. Brewer i autor recepta je Máša David. Sadrži četiri vrste slada: raženi, pilsen, karamel i münchen i četiri vrste hmelja: amarillo, premiant, cascade i chinook. Za proizvodnju se koristi kvasac US-05.

Pivovara Antoš nalazi se u gradiću Slaný koji je udaljen oko 25 kilometara od Praga. Ondřej Antoš je još 1536. godine započeo sa proizvodnjom piva u kući koja se danas naziva Modletický po svome kasnijem vlasniku Vilému Modletickýu. Slavni isusovački povjesničar Bohuslav Balbín u trećoj knjizi svoje edicije „Raznolikosti Kraljevine Češke“ napisanoj 1681. godine preporuča pivo iz grada Slaný kao najbolje u Češkoj. U periodu od 1794. do 1798. godine ovdje je boravio i radio pivar František Ondřej Poupě, autor priručnika o kuhanju piva Počátkové základního naučení o vaření piva iz 1801. godine. Pivo se u gradiću Slaný prestalo proizvoditi 1884. godine, a tradicija je obnovljena nakon 136 godina osnivanjem pivovare Antoš.


Osim debelog šišmiša u ponudi imaju Černé Poupě –svojevrstan hommage autoru priručnika o pivarstvu iz 1801. godine, riječ je o crnom lageru za čiju proizvodnju se koriste sve četiri tradicionalne vrste češkoga slada. Antošův ležák je tradicionalni češki svijetli lager za čiju proizvodnju se koristi Saaz hmelj iz obližnje žatecke oblasti (inače Saaz je njemačko ime za grad Žatec), te slad iz moravske regije Haná.  Martinský ležák je plzensko lager pivo (pils). Slánský Rarach je pivo koje karakterizira deset stupnjeva. Naime Česi imaju specifičan način označavanja piva gdje stupnjevi predstavljaju udio sladovine. Ima dvije vrste slada, bavarian i pilsner. Letní slánská pšenka je pšenično pivo bavarskoga stila, osjete se tragovi klinčića i banane. U sklopu pivovare nalazi se i restoran Antošova krčma koja radi od 2015. godine.

subota, 22. srpnja 2017.

New Business Adventures of the Longest Living Baranja Winemaker

Mihalj speaks of all and about all without holding anything back! Without euphemisms, hypocrisy or suave. He says this made him some enemies
Mihajl Gerštmajer Senior does not rest even on the verge of the tenth decade of his life. This incredibly vital wine veteran registered in his 88th year a tasting room within his winery, soon to be opened. The tasting room was named Mišika Čarda.
This was reason enough to head out on a July day towards the Baranja wine capital – Zmajevac, originally known in Hungarian as Vörösmart, to talk to this living wine legend.
My first stop in Zmajevac by habit was the Baranyai Julia wine store, which shares its space with the heritage museum and exhibits most of the wines from the Baranja wine region. The wine store manager Gabriella Gerštmajer kindly offered me coffee and juice, but I ordered half a decilitre of wine, an excellent rose made by Zmajevac winemaker Atila Anđal. Although it was practically still morning, I felt it would be a blasphemy to drink anything else than wine in this establishment, even in small quantities. I don’t drink wine in pubs!
The wine cellar of old Mišika is next to the roundabout near the village edge. To get to it, take the main Marshal Tito Street. The left branch leads to Draž village where recently a beach was prepared on the old Danube; the road straight leads to Danube Street, and to the right the road leads to the only Baranja settlement on the Danube itself – Batina. Several days after my visit Mišika’s grandson Ivan Gerštmajer held in Batina, in the Barrique wine bar, a promotion of his wines. All directions from the Zmajevac roundabout lead to the Danube.
Arriving at Mišika’s place, I did not find him there. After asking “Where is Mišika?”, his wife Joanka rolled her eyes in in vain and pointed in the direction of the vineyards. He still cultivates four hectares of vineyards and produces 30.000 litres of wine annually, although he walks with a cane. He discloses he was diagnosed in 1951 with rheumatoid arthritis, and has been living with it for 66 years. Several years ago he also lost the use of one eye, but he does not give up. Mišika simply cannot rest. But I feel it is this energy and decisiveness that keeps him vital.
We continued our conversation in the newly decorated tasting room, right alongside the main road, with several of Mišika’s photographs with the former Croatian President, Stipe Mesić.
“I value and respect him, he used to come to my cellar regularly, and each month he sent me his new mobile phone number, they used to change those like 'a gipsy does horses,'" said Mišika while laughing. We continued the conversation about his family roots and the history of wine growing in this area.
“My ancestors came from the Schwartzwald area to Pannonia in 1720, encouraged by Empress Maria Theresa, to the Baška area, as part of a large colonisation wave, together with several dozen thousand Germans. They were called the ‘cubic men,’ draining the Pannonian plain with the goal of turning swamp and impassable areas into agricultural ones. In the beginning of the twentieth century the Gerštmajers came from Bačka to Baranja, first to Batina, then to Zmajevac.
I tasted an excellent Pinot Gris from 2013 with 17% alcohol and a high concentration of sugar. The host pointed out the grapes for this wine was harvested on November 13 and that he never harvests his grapes before October 15. Later harvests and higher concentrations of alcohol and sugar are characteristic also of wines by Mišika Junior, and this is what differentiates them from other Baranja winemakers. The only way Mišika will allow you to water down a wine is to mix the white with the red, which I did upon his example, so I added to Pinot Gris some Cabernet Sauvignon.
“In 1989 I took part at the international wine rating in Ljubljana, with 11.000 samples from 48 nations, and the jury was composed of members from 20 nations. My Pinot Gris, with the same characteristics as the one we drink today, received a silver medal. This is the equivalent of ten gold medals in a national wine rating. I have a total of fifty gold medals from various wine ratings. I was also a jury member at many wine ratings in Hungary.”
Old Mihalj is a living encyclopaedia and a fountain of rare information. You can learn almost anything from him, from who were the best winemakers and the most cultivated wine variety in this area before World War II, to how many tractors Belje received from the UNNRA agency, to which winemakers make artificial wine. Mišika is sharp and direct. Sometimes he down wander off in his thoughts. But he soon comes back and says something lucid and sharp. He speaks of all and about all without holding anything back! Without euphemisms, hypocrisy or suave. He says this made him some enemies, but most people appreciate this trait.

“A doctor once told me that my health will force me to give up on drinking this fine wine. I sent him to hell and told him that was hypocritical, as he also drinks my wine! He wasn’t angry, he still drinks my wine, and of course, I drink it too!”
Before we parted, old Mišika unveiled some new business plans. After the vineyards, cellar and tasting room, he is making plans from mobile wine sales.
“I have a small truck and am developing the idea to tour villages where there are no vineyards and sell wine to locals! No one has thought of that yet, but someone has to start. If no one younger will, what else can I do that to do it myself! I can place a thousand litre tank on the truck and tour Grabovac, Lug, Vardarac, Kopačevo and sell all of it. I can sell even more, people are tired of artificial wine!”
What else to say but wish him luck, health and active wine years, just like his heirs and successors of the wine growing and cellar tradition, son Mihalj and grandson Ivan, the fifth generation of the Zmajevac winemaking family Gerštmajer.

petak, 21. srpnja 2017.

MIHALJ GERŠTMAJER STARIJI - NOVI POSLOVNI POTHVATI NAJDUGOVJEČNIJEGA BARANJSKOGA VINARA



Mihalj Gerštmajer stariji ne miruje niti na pragu desetoga desetljeća svoga života. Naime ovaj nevjerovatno vitalni vinski veteran u svojoj osamdeset i osmoj godini života registrirao je i uskoro otvara kušaonicu u sklopu svoje vinarije. Kušaonicu je nazvao  Mišika čarda.

To je bio dovoljan razlog da se toga srpanjskoga dana zaputim u pravcu baranjske vinske prijestolnice -  Zmajevca ili kako se u originalu, na mađarskome jeziku naziva Vörösmart i porazgovaram sa ovom živućom vinskom legendom.

Naravno, kako to uvijek i radim u svojim vinskim ekspedicijama kada mi vremenske prilike i dnevni raspored dopuštaju, u Zmajevac sam se zaputio biciklom, i to ne standardnom, već  beljskom vinskom cestom. Na beljsku vinsku cestu ulazi se kod stare karanačke ciglane koja se nalazi na ulazu u Beli Manastir iz pravca Osijeka. Nakon kratkoga prtenjaka dolazi se na nekoliko kilometara dugu, usku asfaltiranu cestu usred nepreglednih vinograda, koja Vas vodi sve do križanja gdje se lijevo penjete  do repetitora, tj. TV odašiljača, a desno se betonskim putem spuštate prema novoj beljskoj vinariji u Kamencu ( mađ. Kö). U Kamencu se nalazi i vinska cesta Budžak na kojoj je smještena sjajna vinarija Aleksandar.

Asfaltiranje ove ceste učinilo je Banovo Brdo pristupačnijim širokim narodnim masama, biciklistima, hikerima, trekerima, zaljubljenicima u prirodu i vino. Beljska vinska cesta je samo jedan od pregršt putova kojima je ispresijecano Banovo Brdo, ali je specifična po tome što njena prohodnost nije u korelaciji sa meteorološkim prilikama i neprilikama, već je dostupna i prohodna tijekom cijele godine. Ova vinska cesta posjetiteljima pruža fascinantne panorame i mogućnost da iz različitih perspektiva uživaju u baranjskim pejzažima. Na ovoj vinskoj cesti redovito se fotografiraju netom vjenčani, mladi bračni parovi, u siječnju Belje na vidikovcu koji se nalazi na sredini vinske ceste proslavlja Vincešku, u ožujku se održava trkačko biciklistička utrka Banovo brdo vertikal. U neposrednoj okolici održavaju se i cross country biciklistička utrka, te treking utrka Surduk trek. U okviru Gator festa održava se i manifestacija wine & walk na kojoj winewalkeri imaju priliku kušati baranjska vina u samim vinogradima.

    Beljska vinska cesta, photo by Dražen Lazić

U tijeku je i asfaltiranje nove vinske ceste koja se proteže od gradskih bazena u Belome Manastiru do sljemena Banovog Brda. Ova cesta se planira produžiti na sjevernu stranu brda i spojiti sa naseljem Branjin vrh, i to kroz najveći i najdulji belomanastirski surduk.
Postoji i mobilna aplikacije Walking bike koja je mapirala Banovo Brdo. Omogućuje Vam da se jednostavnije orijentirate na prtenim stazama.  Aplikacija je napravljena u sklopu projekta Multifunkcionalne staze grada Belog Manastira.

Prije nešto manje od mjesec dana beljska vinska bila je preplavljena vinskim šetačima koji su sudjelovali na drugome izdanju baranjskoga wine & walka. Sad sam imao priliku uživati u krajoliku potpuno sam, osluškujući vjetar kako struji kroz vinograde, plantaže lješnjaka i žitna polja i promatrajući orlove štekavce kako samouvjereno lete iznad uzvisine. Tek pokoja srna ili divlji zec koji su pretrčavali vijugavu vinsku cestu nisu nimalo kvarili idilu.

Spuštajući se od nove beljske vinarije, došavši u samo selo Kamenac, dolazite na raskrižje koje desno vodi za Karanac (mađ. Karancs), prvo selo u Baranji sa prefiksom etno, u kojem se nalazi restoran Baranjska kuća, vinarija Szabo i relativno novija, u posljednje vrijeme brojnim odličjima ovjenčana vinarija  Svijetli dvori čiji su vlasnici supružnici Oliver Novački i Julijana Seleši Novački. Njih je upravo Mišikin sin, Mihalj Gerštmajer mlađi uveo u svijet vinarstva 2008 godine. kada im je od njihovoga grožđa napravio prvih par stotina litara vina.

    Pogled sa vinske ceste na novu vinariju u Kamencu, photo by Dražen Lazić

Nekih tri kilometara lijevo od raskrižja locirani su Kneževi Vinogradi (mađ. Herczegszöllös) gdje se nalazi stara beljska vinarija i temeljito renovirani vinski podrum iz 1697. godine. Oba mjesta imaju po tri crkve; ortodoksnu, reformatsku i katoličku. Po izlasku iz Kneževih vinograda koji su i središte istoimene općine, jedine općine u Republici Hrvatskoj sa većinskim mađarskim stanovništvom, cesta opet počinje vijugati po padinama Banovog Brda. Nakon prolaska kroz pitoreskon selo Suza (mađ. Csúza) gdje se nalaze poznati restorani Piroš čizma i Kovač čarda, te vinarije Pinkert i Kolar stiže se u Zmajevac. Vinarija Kolar je potaknuta činjenicom da se nalazi u neposrednoj blizini biciklističke rute Eurovelo 6 prije dvije godine obogatila svoju turističku ponudu, te otvorila i cikloturistički kamp.

    Pogled sa Banovog Brda na mađarsku Baranju, photo by Dražen Lazić

Kao najbolju potvrdu da se nalazim na poželjnoj cikloturističkoj destinaciji na ulasku u Zmajevac sreo sam i jedan bračni par iz Francuske koji se biciklima zaputio do Crnoga Mora. Biciklistička ruta Eurovelo 6 duga je preko šest tisuća kilometara i vodi od Atlantika do Crnoga Mora, od francuskoga gradića Saint-Brevin-les-Pins preko Orleansa, Beča, Budimpešte, Novog sada i Beograda do Constante u Rumunjskoj. U Mohaču se ruta račva na hrvatsku i srbijansku trasu, a ponovno se dva odvojka iste rute stapaju u Bačkoj Palanci, a potom se opet odvajaju u Banatskoj Palanci, gdje se ruta račva na rumunjski i bugarski odvojak. Između te dvije države Dunav je prirodna granica, kao i između Hrvatske i Srbije.

U Zmajevcu sam susreo i ekipu iz Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba i Konzervatorskog odjela iz Osijeka. Oni temeljem ugovora s Ministarstvom kulture provode istraživanje i izrađuju konzervatorsku podlogu za zaštićeno kulturno dobro – etnološku cjelinu Katolički surduk u Zmajevcu. Voditeljica projekta i pomoćnica ravnatelja Instituta za povijest umjetnosti Ivana Haničar Buljan istaknula je slijedeće:

-          Prvi dio istraživanja smo proveli u srpnju ove godine. Izvršena su geodetska snimanja (geodetska podloga i 3D scan) svih objekata u Katoličkom surduku. Provedena su arhitektonska snimanja tlocrta i presjeka 30 objekata, a krajem kolovoza planira se arhitektonsko snimanje još 16 objekata. Nakon istraživanja arhivske građe, komparativnih primjera i dostupne literature do kraja godine biti će izrađena konzervatorska studija koja će donijeti valorizaciju objekata i smjernice za obnovu.

Nakon arhivskih, te terenskih povijesnih, arhitektonskih i konzervatorskih istraživanja  Elaborat bi trebao donijeti smjernice za obnovu i revitalizaciju podruma s ciljem revitalizacije i afirmacije šireg područja kulturnog krajolika Baranje.

Ulice Zmajevca su izuzevši tu i tamo nekoga prolaznika bile puste toga prijepodneva. Sušta suprotnost onoj vrevi i strci kakva vlada za vrijeme manifestacije vinski maraton. Prošle godine na dvanestom maratonu je sudjelovalo 1600 natjecatelja. Po svemu sudeći ovogodišnje trinaesto izdanje maratona neće biti nesretno, već naprotiv ove godine organizatori - KUD ˝József Attila˝ i Udruga za njegovanje običaja Mađara Surduk očekuju rekordnih 2000 sudionika.

Vinski maraton jedinstvena je manifestacija nastala po uzoru na slične manifestacije u inozemstvu od kojih je najstarija i najpoznatija Marathon du Médoc u francuskome departmanu Gironde. Zmajevački vinski maraton najveća je i najstarija manifestacija takvoga tipa u Panoniji.

U što kraćem roku natjecatelji moraju obići dvadesetak podruma i  smještenih na tri lokacije (katolički surduk, reformatorski - deak surduk, Ružina ulica) i u svakoj vinariji popiti po decilitar vina. Prošle godine kasnili smo nekih pola sata na start maratona pa smo prilikom preuzimanja paketa susreli pobjednika maratona iz mjesta Bezdan u Bačkoj koji je slavodobitno mamuran sjedio na stolu pored mjesta gdje su se preuzimali startni paketi. Međutim nismo uspjeli realizirati zajedničku fotografija jer se šampion nije mogao ustati. Šteta, ali barem je za osobnu uspomenu i dugo sjećanje osvojio starke sa logom Zmajevca!

Ove godine maraton se održava 30. rujna, a afterparty vinskoga maratona kodnoga imena „Počasni krug“ (što je izravna aluzija na kultni film) je u podrumu Zajec, koji je i inače nadaleko poznat po najvećim i najluđim zabavama, neovisno o tome da li je u pitanju Vinceška, Gator fest, Vinski Maraton, Martinje ili neki drugi povod. Lude zabave se tamo počesto zalome i bez ikakvoga povoda! Jedan savjet prije odlaska na party u podrum Zajec: obucite najjeftiniju košulju ili majicu, jer budite sigurni da će te biti zaliveni vinom…. ali što je najvažnije to nećete nikome zamjeriti, jer će vam biti tako dobro da će jedan dokrajčeni komad odjeće biti sasvim nebitna stvar u tome trenutku, a i morate imati razumijevanja jer gator je pretijesan da primi sve koji žele ući, pa se ljudi moraju penjati i na stolove, a kad su već na stolovima onda i malo zaplešu.

Prva postaja u Zmajevcu, je već po navici bila vinoteka Baranyai Julia koja svoje prostorije dijeli sa zavičajnim muzejom i u kojoj je izložena većina vina baranjskoga vinogorja. Voditeljica vinoteke Gabriella Gerštmajer me ljubazno ponudila kavom i cedevitom, ali sam ipak popio pola decilitra vina, izvrstan rose kojeg pravi zmajevački vinar Atila Anđal. Iako je praktički još bilo jutro smatrao sam da je blasfemija u ovome objektu popiti nešto drugo osim vina, makar i u malim količinama. Pa ni u pivnici nikad ne pijem bambus!!!

Vinski podrum staroga Mišike nalazi se kod kružnoga toka na izlazu iz sela. Na kružni tok se dolazi iz pravca glavne zmajevačke ulice, koja se zove ulica Maršala Tita. Lijevi odvojak vodi prema selu Draž gdje je nedavno uređeno kupalište na starome Dunavu - Dunavcu, ravno se ide ka Dunavskoj ulici, a desno se nalazi jedino baranjsko mjesto smješteno na samome Dunavu – Batina. Nekoliko dana nakon moga posjeta Mišikn unuk Ivan Gerštmajer u Batini je, u wine baru Barrique imao  promociju svojih vina. Svi pravci sa zmajevačkoga rotora su u znaku Dunava i vode ka njemu ili njegovim rukavcima i odvojcima.

Za razliku od Zagreba, u Zmajevcu drug Tito može biti spokojan; tamo nema inicijativa za promjenom naziva ulice. Glavna ulica u susjednome selu Suzi također nosi ime kontroverznoga Maršala. Poslije u razgovoru će mi moj domaćin otkriti da je osobno 1948. godine vozio Maršala do šumske kuće Kormanj u Kopačkome ritu. Tito je obožavao ići u lov u Kopački rit zbog velike koncentracije trofejne jelenske i ostale i divljači. Nakon što su ga Habsburgovci izgradili, a  Karadžorđevići prisvojili i on je koristio lovački dvorac Tikveš. Te 1948. godine situacija je bila iznimno napeta jer je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa Staljinovim Sovjetskim Savezom zbog rezolucije Informbiroa. Susjedna Mađarska koja je udaljena svega nekoliko kilometara nalazila se u sovjetskom lageru, te je jugoslavensko vodstvo bilo spremno i na invaziju iz pravca Mađarske. 12 godina kasnije Tito će sa Staljinovim nasljednikom Hruščovom (koji je pokrenuo proces destaljinizacije i koji se javno ispričao Titu zbog grešaka svoga prethodnika) boraviti u Baranji. Još uvijek se prepričava kako su čelnici dviju komunističkih federacija posjetili farmu svinja na baranjskoj pustari Jasenovac.

Došavši kod Mišike nisam ga pronašao kući. Na pitanje „Gdje je Mišika?“ njegova supruga Jolanka samo je nemoćno zakolutala očima i pokazala u pravcu vinograda. Još uvijek obrađuje četiri hektara vinograda i proizvodi 30 000 litara vina godišnje iako danas već hoda uz pomoć štapa. Otkriva mi da su mu još 1951 godine dijagnosticirali reumatizam zglobova, i da s time živi već 66 godina. Prije nekoliko godina ostao je i bez jednoga oka, ali se ne predaje. Mišika jednostavno nema mira. Ali smatram da je ta energičnost i odlučnost upravo ono što ga i održava vitalnim


Razgovor smo nastavili u novouređenoj kušaonici koja sa nalazi tik uz glavnu ulicu u kojoj se nalazi i nekoliko Mišikinih fotografija sa bivšim predsjednikom republike, Stipom Mesićem.

-          Njega cijenim i poštujem, redovito je dolazio kod mene u podrum, a i svaki mjesec mi je slao novi broj mobitela, jer oni su te mobitele mijenjali „ko cigan konje“.

Kroz smijeh govori Mišika. Razgovor smo nastavili o obiteljskim korijenima i povijesti vinogradarstva na ovom području.

-          Moji preci su iz okolice Schwartzwalda u Panoniju došli 1720. godine na poticaj carice Marije Terezije i to na područje Bačke, u velikome valu naseljavanja, zajedno sa još nekoliko desetaka tisuća Nijemaca. Oni su bili takozvani „kubikaši“, odvodnjavali su Panonsku ravnicu s ciljem pretvaranja močvarnih i neprohodnih područja u poljoprivredna i kultivirana. Početkom dvadesetoga stoljeća Gerštmajeri su došli iz Bačke u Baranju, prvo u Batinu, a potom i u Zmajevac.

Kušao sam izvrstan pinot sivi iz 2013. godine sa 17% alkohola i velikom koncentracijom šećera. Domaćin naglašava da je grožđe za ovo vino  brano 13. studenoga i da grožđe nikada ne bere prije 15. listopada. Kasnije berbe i veće koncentracije alkohola i šećera karakteriziraju i vina Mišike mlađeg i to je ono što ih diferencira od ostalih baranjskih vinara. Jedini način na koji Vam Mišika može dozvoliti da razrijedite vino je da bijelo vino pomiješate sa crnim, što sam i ja napravio prateći njega, pa u pinot sivi ulio vino sorte cabernet sauvignon.

-          1989. godine sudjelovao sam na međunarodnom ocjenjivanju vina u Ljubljani na kojem su sudjelovali vinari iz 48 država sa 11 000 uzoraka, a žiri je bio sastavljen od predstavnika iz 20 različitih država. Tada sam za pinot sivi koji je po svim karakteristika bio isti kao ovaj što sada pijemo dobio srebrnu medalju. To Vam je kao da dobijete deset zlatnih medalja na nekom nacionalnom ocjenjivanju vina. Sveukupno imam pedeset zlatnih medalja sa različitih ocjenjivanja vina. Bio sam i sam član žirija na brojnim ocjenjivanjima vina u Madžarskoj.

Stari Mihalj živuća je enciklopedija i vrelo raritetnih informacija. Od njega možete saznati gotovo sve, od toga tko su bili najbolji vinari i najraširenije vinske sorte na ovome području prije drugoga svjetskoga rata, do toga koliko je traktora Belje dobilo od agencija UNNRA, do toga koji vinari patvore svoje vino. Mišiku odlikuje britkost i izravnost. Doduše ponekad se pomalo i izgubi i odluta u mislima. Ali ubrzo nadođe pa kaže nešto lucidno i britko. O svima i sa svima priča bez dlake na jeziku! Bez eufemizama, licemjerja i udvorništva. Kaže da je zbog toga stekao i neke neprijatelje, ali da većina ljudi cijeni tu njegovu karakternu osobinu.

-          Jedan liječnik mi je svojevremeno rekao da ću se ja ipak zbog zdravstvenih razloga morati odreći ispijanja toga svoga lijepoga vina. Poslao sam ga u rodni kraj i rekao mu da je to licemjerno od njega, jer i on pije moje vino! Nije se naljutio, on moje vino pije i dalje, a naravno pijem ga i ja!

Na rastanku mi je stari Mišika otkrio i nove poslovne planove. Nakon vinograda, podruma i otvaranja kušaonice sada razrađuje planove i za mobilnu prodaju vina.


-          Imam kamiončić i razvijam ideju da obilazim sela gdje nema vinograda i prodajem vino tamošnjim ljudima! Toga se još nitko nije sjetio, ali netko mora probiti led. Ako neće nitko mlađi, što mi drugo preostaje nego da to napravim upravo ja! Da stavim na kamiončić cisternu od tisuću litara i da obiđem Grabovac, Lug, Vardarac, Kopačevo ja to mogu prodati. Ma mogu prodati i više od toga, ljudima je dosta patvorenoga vina!

Što reći, nego poželjeti mu puno sreće, zdravlja i aktivnih vinarskih godina, isto kao i njegovim nasljednicima i baštinicima vinogradarske i podrumarske tradicije, sinu Mihalju i unuku Ivanu koji je peti naraštaj zmajevačke vinarske obitelji Gerštmajer.



subota, 1. srpnja 2017.

PIKNIK U RITU - BARANJSKI STOL


DUNAV ART FESTIVAL nova je manifestacija sa originalnim konceptom koji spaja glazbu enologiju i gastronomiju. Trodnevni festival održan je na prijelazu lipnja u srpanj na tri lokacije u hrvatskom Podunavlju – Vukovaru, Erdutu i Kopačevu i terminski se poklapa sa Međunarodnim danom Dunava koji se obilježava 28. lipnja. U Vukovaru je naglasak bio na klasičnoj glazbi, u Erdutu na fuziji jazza i bluesa sa modernom elektronskom glazbom, a u Kopačevu na etno glazbi i enogastronomiji.


Iako za razliku od Vukovara i Erduta Kopačevo ne leži na samome Dunavu važno je po tome što se u njemu nalazi ulaz u park prirode Kopački rit, a Kopački rit je prirodni fenomen nastao djelovanjem Dunava i njegove pritoke, rijeke Drave. Tako nastaje zanimljiv fenomen nazvan „unutrašnjom deltom Dunava“. Kopačevo je selo svega petnaestak kilometara udaljeno od najvećeg urbanog centra Istočne Hrvatske, grada Osijeka i predstavlja vrata za oazu netaknute divljine u kojoj dominiraju močvare, šume, poplavne livade, uzvišena područja nazvana gredama, kapitalni primjerci krupne jelenske divljači, zaštićene i rijetke vrste ptica…


Na popularizaciji ovih prirodnih ljepota i njihove prezentacije široj javnosti trenutno osim Parka prirode Kopački rit radi i Kuća u prirodi ZLATNA GREDA smještena na istoimenoj pustari, a koja je proglašena top destinacijom kontinentalnog turizama 2016. godine. ZLATNA GREDA nudi biciklističke, kanuističke i hiking ture, te team buliding programe kao što je „Putevima dunavskih alasa“ za upoznavanje Kopačkoga rita, a sama Kuća u prirodi sadrži konferencijsku salu, hostel, zip line, adrenalinski park sa dvije razine i restoran.


Posljednjeg dana festivala u prijemnom centru Parka prirode Kopački rit održan je PIKNIK U RITU. Intencija je bila na jednom mjestu, praktični na jednome, doduše gigantskome stolu objediniti i prezentirati gastronomsku ponudu Baranje. Teško je izdvojit sve koji su izlagali, pa sam odlučio izdvojiti četiri restorana koji su me se najviše dojmili. Između ostalih predstavili su se i restoran BARANJSKA KUĆA iz Karanca, DAROCZ iz Vardarca,  ZLATNI BUNAR iz Luga restoran vinarija JOSIĆ iz Zmajevca.


Restoran BARANJSKA KUĆA poznat je u cijeloj Hrvatskoj, a i šire. Smješten je u etno selu Karanac, a njegov vlasnik Vladimir Škrobo Bajo jedan je od pionira ruralnog turizma na ovim prostorima, a osim što vodi spomenuti restoran Bajo  organizira različite manifestacije koje imaju za cilj popularizaciju seoskoga turizma poput Zimske burze kavanskih svirača i netom održane Akademije blata.

DAROZC je relativno nov restoran, ali se u kratkome vremenu uspio nametnuti kao jedan od ponajboljih baranjskih gastro kutaka. Dok čekate fiš paprikaš čija priprema traje dobar školski sat,  domaćini će se potruditi da Vam ne bude dosadno i poslužit će Vam domaći kruh sa različitim vrstama paprike i masti.

ZLATNI BUNAR se nalazi u sklopu hotela LUG iz istoimenoga sela, a koji posluje pod geslom countryside luxury, a uskoro planiraju pored postojećih sadržaja kao što su teniski tereni i slično svojim posjetiteljima ponuditi wellnes & spa. U Lugu se svake godine održava i čuveni PAPRIKAFEST koji okuplja najbolje baranjske paprikare.


Restoran vinarija JOSIĆ nalazi se u vinskoj prijestolnici Baranje, pitoresknom i jedinstvenom Zmajevcu. Odlikuje ga odlično  uređen interijer i široki izbor panonskih delicija. Već godinama  restoran vinarija JOSIĆ redovito biva ocijenjen kao jedan od najboljih restorana Slavonije&Baranje.  Baranja je majka vina (na mađarskom jeziku Bor – vino, anya – majka), a Zmajevac je sa svojih dvadesetak gatora poredanih u dva surduka i Ružinoj ulici baranjsko mjesto sa najvećom koncentracijom vinskih podruma, a popularizaciji vinske kulture značajno pridonosi i vinoteka BARANYAI JULIA, te manifestacije poput VINSKOGA MARATONA koji je prošle godine okupio više od 1500 natjecatelja ove godine se očekuje preko 2000. Za Martinje prošle godine Zmajevčani su lansirali i vinsku valutu prigodno je prozvavši MALIGAN.



Sve u svemu PIKNIK U RITI sjajna je manifestacija koja je na najbolji način prezentirala baranjsko gastro obilje, a nadam se da će slijedeće godine otići i stepenicu više u misiji profiliranja Baranje kao jedinstvene enogastronomske regije i vrhunske destinacije hrvatskoga kontinentalnoga turizma.


VII POŽEŠKA KRIGLA


Sve je veći broj homebrew i craft beer manifestacija, no jedna s najdužom tradicijom je definitivno POŽEŠKA KRIGLA koja ide dva puta godišnje (ljeto i zima) i već je došla do sedmoga izdanja. Nekada je to bio spontani tulum nekolicine pivarskih zanesenjaka, a sada već ima tendencije masovnoga okupljanja. Broj ulaznica je limitiran na 500 i sve su rasprodane znatno prije samoga eventa. Postavlja se pitanje da li je omasovljenje dobro ili loše? Uvriježeno je mišljenje je da se omasovljenjem otvara perspektiva da se sve organizacijski bolje odradi, s minimalnom dozom improvizacije, ali da se ujedno i gubi onaj neki i žar i entuzijazam. No, to i ne mora nužno biti tako.


Postoje različite vrste pivskih festivala, ali po meni je najbitniji kriterij za podjelu motiv zbog kojega se festival radi. E sad, što se tiče motiva i financijsko – organizacijske koncepcije ovakvih manifestacija tu postoji dva različita pristupa. Prvi pristup je komercijalni gdje organizator (poduzetnik) radi event s namjerom da zaradi (što je legitimno), a drugi pristup je kada festival organizira skupina entuzijasta (počesto okupljena u neku udrugu građana) s namjerom da se dobro druže, zabave i provedu skupa sa svojim gostima. Pivofili su, doduše kroz šalu (a u svakoj šali ima i pola istine) ove komercijalne evente počeli nazivati „vašarima“, a ove druge, nekomercijalne „žurkama“. „Vašare“ i „žurke“ diferencira i to što prvi obično preferiraju urbane prostore gdje je velika koncentracija i protok ljudi, a drugi ambijente izvan gradske strke. Na „vašar“ se može i naletjeti u prolazu, ali na „žurku“ se ide ciljano i s namjerom, a posjet ovogodišnjoj POŽEŠKOJ KRIGLI počeo sam planirati pri povratku sa prošlogodišnje!


Imanje ZLATNI LUG na kojem se odvijala POŽEŠKA KRIGLA priča je za sebe. Udaljeno tek nekoliko kilometara od Požege, a opet uvučeno u prirodu idealna je kulisa za takvu vrstu festivala. Najbitnije je raširiti šator na mjestu koje nije previše udaljeno od točionika! Jer Bože moj, što ako Vas tijekom spavanja uhvati strašna žeđ!??

Požeška krigla je pionir i još uvijek je ustrajna u ovoj „žurka“ koncepciji i drago mi je zbog toga jer unatoč tome što je ove godine okupila više od 500 pivoljubaca na jednome mjestu, još uvijek ima taj neki štih pivskoga tuluma, u najboljem smislu te sintagme. Sa svega osamdeset kuna koliko košta festivalska ulaznica dva dana imate nekoliko desetaka pivskih stilova na raspolaganju u neograničenim količinama – flat rate (ili dok se ne popiju), majicu, čašu, klopu… Primarni cilj festivala nije zarada, već druženje homebrewera, craftbrewera i zaljubljenika u pivo svih profila.



Prijelaz lipnja u srpanj mi je u pivsko – festivalskom smislu bio gust isto kao i prijelaz travnja u svibanj, kada se tjedan dana nakon slavonsko brodske PIJANE ČAPLJE odvijao OSIJEK CRAFT BEER FEST. Zadnji vikend u lipnju bio sam na NOVOSADSKOME FESTIVALU ZANATSKOGA PIVA, a tjedana dana poslije, prvi vikend u srpnju na red je došla POŽEŠKA KRIGLA. Nakon Novoga Sada i detaljnijeg upoznavanja sa jednom novom, autentičnom, brzorastućom scenom u istočnom susjedstvu dolazak na Požešku kriglu je bio kao povratak kući.


Već poznati, a provjereni i odlični homebreweri i craft pivovare potpomognuti nekim novim akterima koji su po prvi puta ove godine nastupili poput sjajne craft pivovare LOVAC u vlasništvu obitelji Mandić iz Širokoga Brijega. U hercegovačkoj delegaciji bila je tu i mostarska OLD BRIDŽ pivovara. Od standardnih imena bili su prisutni Nova Runda, Varionica, Bošnjak, Daruvarska, Slawoner… Osim već poznatih izlagača, tu su i već poznati posjetitelji i ekipice s kojima smo se upoznali i družili proteklih godina, pa i zbog toga POŽEŠKA KRIGLA uistinu poprima karakter familijarnoga druženja.