ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

GASTRO ODISEJA NA SJEVERU BAČKE


Prije nešto više godinu dana, tijekom jedne hladne slavonske zimske noći u spontanom razgovoru, uživajući u čašici rakije od dunje iz Tavankuta s prijateljem Mislavom došli smo na ideju da osnujemo udrugu „Karašicka republika“. Riječ je o udruzi koja na duhovit i inovativan način spaja fizički srasle, ali administrativno odvojene slavonske varošice Valpovo i Belišće između kojih se uslijed spleta povijesno političkih okolnosti gaje jedan poseban oblik rivaliteta i animoziteta za koji sam skovao termin „slavonski kampanilizam“. No, to je za potrebe ove reportaže manje bitna stvar. A bitna stvar je da je nastanku udruge kumovala upravo rakija iz Tavankuta i da smo kao zagrijavanje za obilježavanje prve obljetnice udruge organizirali team buliding upravo u Tavankutu. A i bitno je i to udruga Karašicka republika ima i gastronomske ambicije, te da će s ciljem revitalizacije tradicijske gastronomije početkom lipnja organizirati prvi festival zaboravljenih jela baranjskih šokaca, festivala tista, taški i trganaca. No, o tome više uskoro.

Put nas je vodio preko Baranje. Budući da smo u Tavankut morali stići u dogovorenu vrijeme nije bilo vremena da zastanemo, primjerice u nekoj od sjajnih zmajevačkih vinarija. Ali znao sam, intuitivno da ćemo ono što propuštamo u Baranji kompenzirati u Bačkoj. Naravno, bila je tu prisutna i određena doza neizvjesnosti, jer za razliku od Baranje, gdje doslovno poznajem svaki kutak i zakutak, moje poznavanje gastronomije Bačke je samo prosječno. Prešavši Dunav kod Batine ušli smo u područje posebnog rezervata prirode Gornje Podunavlje, što je vojvođanski pandan našega Kopačkoga rita. Obilje dunavskih rukavaca, divljači, ribe i čardi.

Prva čarda na ruti se zove jednostavno Čarda kod carine, a do nje se dolazi tako da skrenete lijevo čim siđete sa dunavskog mosta. „Uređena“ je u robinson cruzoe stilu i ima sjajnu hranu, a nalazi se na samom Dunavu. Do nje možete doći i čamcem vodenim putem. Uzvodno od nje, na lokalitetu zvanom Baračka nalaze se Velika čarda i Pikec čarda. Ako pak nastavite cestom prema Bezdanu proći će te pored Šebešfok čarde. U Bezdanu se nalazi sjajna ćevapdžinica Bongo uređena u jugonostalgičarskom stilu.

Nalazili smo se na cesti koja vodi za Bački Monoštor koji ima sjajne manifestacije poput SFRJ rakijade (Sto Fela Rakije Jugoslavije) i zanimljiv romski restoran, ali smo ipak morali skrenuti lijevo put Sombora. Nakon što smo obišli Sombor koji ima odlične restorane poput Slona i sjajne manifestacije poput vinskog festivala Ravangrad našli smo se na cesti koja nas vodi pravo put odredišta. Vozeći se nepreglednom panonskom ravnicom nakon nekih tridesetak kilometara spontano smo zapjevali refren pjesme Zvonka Bogdana, koju je proslavila kultna serija „Vratit će se rode“: „Ravno, nigdje brda, sve je ravno, ravno mi je sve…“

Došavši u Tavankut smjestili smo se na etno salašu Balažević. Ime me je zbunilo i u prvi mah mi je kroz mozak prozujala luckasta misao da je riječ o nekom joint venture projektu dva barda panonske glazbe; Đorđa Balaševića i Janike Balaža, tj. njegovatelja njegove ostavštine i poštovatelja njegova lika i djela. No riječ je o zadužbini arheologinje i konzervatorice Jasne Balažević koja je svoj radni vijek provela u Zagrebu, no rodom je iz Tavankuta.


Tavankut je nadaleko poznat po voćarstvu, a sukladno tome i po odličnim rakijama, te su nas domaćini odmah s vrata dočekali sa fantastičnim rakijama od kajsije, dunje, breskve… Sasvim prikladan aperitiv. U Tavankutu se u listopadu održava i festival voća, ove 2018. godine će se održati po osmi put. A za ručak… bački gulaš. U prvi mah, vizualno, posmislio sam da je riječ o čobancu, međutim od klasičnog slavonsko-baranjskog čobanca se razlikuje po tome što u njemu nema ljute paprike, već samo slatke. Bački gulaš nema pikantnosti koju ima čobanac, ali to ne znači da po ičemu kvalitativno zaostaje. Štoviše, prihvatljiviji je širokim narodnim masama jer mnogi ljudi izbjegavaju čobanac samo zbog jedne činjenice, zbog toga što je ljut. Ono što je zanimljivo je da se služi sa kuhanom tijestom kojem je dodano vrhnje, a vrhnje dodatno razblažuje bački gulaš i neutralizira njegovu masnoću. Jedan sasvim zanimljiva kombinacija koja me nagnala na ideju da slijedeći put i prilikom degustacije čobanca probam ubaciti malo vrhnja. A uz sve to još su nam je poslužena salata od kupusa i ukiseljena paprika.


Večerali smo u Subotici, na Velikom bunjevačkom prelu. Tradicionalna manifestacija na visokom organizacijskom nivou, kojoj su prisustvovali i hrvatski veleposlanik u Beogradu i ostala svita. Malo je poznata činjenica da je početkom 20. stoljeća Subotica bila grad s najvećim brojem Hrvata. Više Hrvata je živjelo tada u Subotici, no u Zagrebu. Prije raspada monarhije Subotica je bila deseti grad po brojnosti stanovništava u Austro – Ugarskoj, a u kraljevinu SHS Subotica je ušla kao najveći grad uopće. Naime Beograd je 1918. godine imao nekih 5 , a Zagreb 15 tisuća stanovnika manje od Subotice. Grad bogate povijesti i fantastične arhitekture u stilu mađarske secesije.


I hrana na prelu je bila tradicionalna i na visokom nivou. Dočekali su čvarci i pogačice na stolu kao predjelo. Čvarci su ukusni, puni, sočni, a ponegdje i hrskavi, a pogačice se tope u ustima. Za večeru su bile poslužene  pečene kobasice, krvavice i svinjsko pečenje u kombinaciji sa pečenim krumpirom i kiselim kupusom. Teška hrana, ali sasvim prikladna kada se od vas očekuje da cijelu noć ispijate sjajna domaća vina sa subotičko – horgoške pješčare i odlične voćne rakije. Moj izbor je sasvim opravdano pao na rakiju od dunje. Ipak je i cijela ova priča započela sa jednom čašicom dunjevače. A sada, godinu dana poslije toga tu rakiju od dunje ispijam na mjestu na kojem je i nastala. Udica je bačena prije godinu dana… a ja sam naravno.. zagrizao!


Slijedeći dan započeo je doručkom na salašu Balažević. Jednostvna, dobra i svevremenska hrana; šnite u jajima, domaće kobasice i sir, kisela paprika, karfiol i krastavci. Izvrsna kombinacija za regeneraciju duha i tijela nakon burne noći. Doručak nam je povratio energiju i omogućio nam da lepršavi krenemo u obilazak vinarije Zvonko Bogdan.


Monumentalno i impresivno zdanje nedaleko od jezera Palić u kojem je svaki detalj pomno osmišljen. Riječ je o potpuno novom objektu i novim nasadima vinograda. Obrađuju 64 hektara vinograda na dvije lokacije. Oko same vinarije nalazi se 17 hektara nasada, a i druga vinogradarska lokacija se nalazi vrlo blizu, tako da je potrebno maksimalno pola sata vremena od berbe do prerade grožđa u vinariji.

Od bijelih sorti zastupljeni su chardonnay, pinot blanc, sauvignon blanc, pinot grigio i muškat, a od crnih merlot, cabernet sauvignon i plava frankovka kao autohtona sorta. Sama vinarija se prostire na 3800 četvornih metara. Izgrađena je u secesijskom stilu koji je karakterističan za ovo podneblje i izgleda poput kaštela ili manjeg dvorca.



Krov objekta je radila Kanjiža kermaika u suradnji sa tvrkom Zsolnay iz Mađarske, a postavili su 100.000 komada crijepa u zelenoj, žutoj, crvenoj i bijeloj boji. Različite boje crijepova stvaraju zanimljiva ornamentalne detalje. U tornju objekta se nalaze i tri apartmana i 2013. godine na jednom natječaju na kojem je sudjelovalo 13 europskih zemalja dobili su nagradu za najbolji i najfunkcionalniji krov u Europi. A unutar samog objekta nalazi se mnoštvo keramičkih figurica, čitav splet detalja, preko četiri stotine umjetničkih djela i knjižnica od desetak tisuća naslova nalaze se u ovome objektu. Knjižnica je potpuno odsječena od sale i njoj se može pristupiti samo ljestvama. U ovome prostoru zbivaju se i korporacijski eventi kao i vjenčanja.


Učinak opojnih vina Zvonka Bogdana valjalo je neutralizirati pristojnim objedom. Restoran Bon apetit se nalazi u suterenskom prostoru vrlo blizu franjevačke crkve. Dočekale su nas obilne plate na kojima je bilo svega i ništa nije nedostajalo, a najviše su me se dojmile punjena pureća prsa ili kako to domaćini kažu ćureće grudi i natur šnicla sa prelivom od šampinjona. U ponudi imaju jela iz tave poput chili beefa, svinjskog filea Zuricher, a tu je i pileće belo sa gorgonzolom. Od kuhanih gotovih jela tu su juneći perkelt, teleći škembići i ovčiji paprikaš sa kuposom. Vegetarijanci mogu uživati u punjenim pohanim palačinkama, kus-kus salati, a tu su i grilovani beli sir sa breskvom i bulgur sa povrćem. Bulgur je žitarica dobivena iz nekoliko različitih vrsta pšenice. Do njega se dolazi tako da se pšenica prvo natapa, a potom  suši ili peče, a onda se mrvi i lomi i na taj način se dobiju male granule. Od deserata pažnju plijeni Somloi galuska, autohtona, tradicionalna delicija vrlo popularna na sjeveru Vojvodine.


Dva dana sjajnih rakija, odličnih vina, izvrsne hrane, u kombinaciji sa upoznavanjem ambijentalne povijesti, prirodne i kulturne baštine. Jedno zanimljivo i intrigantno turističko – hedonističko iskustvo na sjeveru Bačke. 

Nema komentara:

Objavi komentar