nedjelja, 11. veljače 2018.

NEPCEM KROZ POKLADNE OBIČAJE - GASTRONOMSKA DIMENZIJA BUSÓJÁRÁS MOHÁCS FESTIVALA


U subotu 10. veljače, u 18 sati prisustvovao sam spaljivanju fašnika Karašicke republike, udruge koja početkom lipnja organizira festival tista, taški i trganaca u Dražu, šokačkom srcu Baranje. To je bio početak gastronomski iznimno burna 24 sata. Isti dan se odvijao i Kakasütés iliti po hrvatski „umlaćivanje pijetla“, završna manifestacija faršangi, pokladnih svečanosti u baranjskom selu Vardarac, koji je nadaleko poznat po svojoj gastronomiji i koji ima dva sjajna restorana koja bez sumnje spadaju među najbolje baranjske restorane, Citadelu i Darocz. Sasvim prikladno taj dan je u Vardacu održano natjecanje u spravljanju „iš fiša“. „Iš fiš“ se priprema kao fiš paprikaš, samo što se umjesto ribe stavlja piletina. A isti dan se u Bijelom Brdu, mjestu na pola puta od Osijeka do Erduta odvijala manifestacija „Večer vina“ povodom blagdana svetoga Trifuna, zaštitnika vinogradarskoga zanata (katolici ga zovu sveti Tripun).


Budući da je Osijek sjecište svih puteva u ovome dijelu Lijepe naše vremena je bilo i da usput stanemo u Beertiju koja se nalazi u sjeni osječke konkatedrale i kušamo ThroaTTwisteR Nove Runde. Double indian pale ale sa 9% alkohola i 87 IBU. Dvije vrste slada ( pilsen i carpils), te čak šest vrsta hmeljeva (magnum, cascade, simcoe, amarillo, centennial i chinook). Proizvodnju ovoga pivskoga čuda najavio nam je osobno Miroslav Šuvak još koncem travnja na Pijanoj čaplji u Slavonskome Brodu. Evo konačno je došlo i na „divlji istok“. Nakon toga u kušaonici piva „Gajba“ degustirali smo Aecht Schenklerla Rauchbier iz bavarskog Bamberga. Pivovara Bamberg se nalazi tik uz gradsku katedralu (poveznica sa Beertijom).


Fantastično je to pivo koje pruža jedan divan osjećaj, kao da sa svakim gutljajem zagrizete i jedan komadić dimljenoga sira. Pivsku trilogiju zaključili smo u pivnici Runda sa čarolijom Kreše Marića, šestim petim elementom – Foreign extra stoutom iliti stoutom 4.2. Uz pivo se slaže roštilj, pa smo se odlučili za restoran Strossmayer koji u posljednje vrijeme pravi uistinu ozbiljno dobre ćevape. Na sugestiju Dalibora Rajkovića Dade, odlučili smo se i na sedvič od svinjetine. Preporuka je bila izvrsna.


Nažalost nije bilo dodatnog vremena za još jedan krug po osječkim craft pivnicama jer sam slijedeći dan rezervirao za Busójárás festival u Mohaču. Trebalo se rano ustati i na vrijeme doći u Mohač da se izbjegne gužva na graničnom prijelazu i da se automobil parkira što je moguće bliže centru. Put je vodio preko Baranje. Prvo naseljeno mjesto kroz koje smo prošli u Baranji je šokačko Baranjsko Petrovo Selo (ili neslužbeno Petarda) koje ima odličnu sladoledarnicu „Dinamo“ koja nažalost radi samo sezonski. Kao i Mohač i Petarda ima svoje buše, riječ je o istoj pokladnoj tradiciji koja postoji u obje Baranje, hrvatskoj i mađarskoj, a po svojoj kostimografiji vrlo su slični kastavskim zvončarima iz Hrvatskog primorja. Kao i u svim pokladama cilj je odagnati zimu i sile zla. A nama turistima hedonisitima cilj i motiv sudjelovanja je i počastiti svoje nepce. Cijela fešta u Petardi traje tri dana, počinje u nedjelju, a veliko finale je u utorak kada se spaljuje fašnik i peče vol na ražnju. Prolazivši kroz Kneževo, nekadašnje upravno središte Belja, neprestano sam bacao pogled desno od ceste, na sjeverne obronke vinorodnog Banskoga Brda i na skretanje prema Popovcu i put koji vodi do ponajboljeg vinogradarskog lokaliteta po svom terroiru, do Goldberga i sjajnih vina Josipa Hudobeca, ali nažalost bili smo vremenski ograničeni.


Mohač je smješten na samome Dunavu i ono što je zanimljivo da moćnu rijeku nisu premostili već postoji riječna kompa koja spaja dvije obale. Što se gastronomske dimenzije Busójárás festivala možda ću kao gurman zvučati pristran kada kažem da je gastronomska ponuda zasjenila i sam karneval. Ovo je pravi street food festival. Gigantski pereci, sve moguće vrste sušenoga voća, od kruške do kivija, slatkiši u svim mogućim oblicima i bojama, čvarci od patke, kobasice, krvavice, švarglovi, dinstani kupus sa meksičkim grahom, kukuruzom, slaninom i komadićima kobasice. Lagane sarme sa dodacima različitoga povrća i zanimljivim preljevima. Naravno tu je i nezaobilazni kürtőskalács, tradicionalni mađarski kolač koji se pravi sa orasima, cimetom, vanilijom.


Odjednom, postalo nam je previše… tek smo sat vremena na festivalu, degustirali smo tek nekolicinu delicija, nismo obišli ni četvrtinu štandova a želuci su nam puni, i svako slijedeće unošenje hrane u sebe bi bio čisti mazohizam i kontraproduktivno u konačnici. Nakon kraće nedoumice našli smo rješenje, a rješenje se zove Cigány-zátony. Riječ je o dunavskom otoku koji se nalazi nekoliko kilometara nizvodno od Mohača i do kojega se može doći preko improviziranog mosta od nasutog kamenja i zemlje. 



Uzeli smo štapove za nordic walking i krenuli u hiking avanturi s misijom da spržimo višak unijetih kalorija i naravno oslobodimo prostor u organizmima za nove kalorije. Otok je u potpunosti neurbaniziran i kada se krećete po njemu imate osjećaj kao da idete po prašumi. Sve u svemu propješačili smo desetak kilometara i gladni i potentni se vratili na festival. A tamo sam odmah naletio na štand World of burgers. U ponudi imaju yellowstone burger, vezuv burger, ljute merapi, el popo (sa jalapeno papričicama) i outlaw burgere. A burgeri se super slažu sa mađarskim craft pivima neobičnih etiketa i izvrsna okusa poput döbrögi fekete sör, meggyes sör, russian imperial stout Romanov premium, szilvás sör – pivo sa šljivama, Turul Különleges Gerilla Sör – american IPA.



Oko dva poslijepodne već je postala strašna gužva. Navodno kroz ovaj festival prođe preko 100 000 posjetitelja. Počele su se stvarati gužve na štandovima, a sa tri bine su dopirale tri različite vrste glazbe. Jedan glazbeni sastav mi je bio naročito zanimljiv. Jedna pjesma na mađarskom, jedna na engloskom i jedan na hrvatskom… i tako u krug. Povorka buša i njihovih vozila u stilu mad maxa. Opća kakofonija.



Jedva smo izašli iz grada. Kolone automobila su se slijevale u Mohač. Na povratku kući išli smo drugom rutom, preko mjesta Sátorhely ili kako lokalni Hrvati kažu Šatorišta. U blizini se nalazi i muzej Mohačke bitke. U selu Magyarbóly našli smo se u opasnoj dilemi: skrenuti lijevo prema granici sa Hrvatskom ili skrenuti desno prema vinskoj meki južne Mađarske Villányu. Odlučili smo se ipak za ovu drugu opciju. 


Stali smo u Csiki pince na degustaciju vina, te na nešto duže druženje s vinima u Ősi Gábor Pincészete s druge strane glavne vilanjske ceste sa nanizanim vinskim podrumima. Rose im je solidan, ali portugizac je odličan. Iz solidarnosti prema vozaču (u Mađarskoj nema tolerancije od 0.5 promila kao kod nas) ipak se nismo previše zadržavali i nastavili smo put Beremenda i granice sa Hrvatskom.


Taman se zahuktavala fešta buša u Baranjskom Petrovom Selu. Na sve strane buše, gdje god da dođeš. A ispred lokalne crkve fantazmagoričan prizor - stoji mobilna kućica Joze Trovača, kultnog hamburgerdžije iz osječke tvrđe koji je još davno prigrlio nadimak „trovač“ i ispisao ga na svoju kućicu uz motto „Jozo Trovač – vaš najbolji trovač“. Jozo je urbani igrač, svaki četvrtak, petak i subotu do sitnih jutarnjih sati stoji na poziciji desno od rektorata na trgu Svetoga trojstva u Tvrđi. On je nezaobilazna postaja poslije svakoga noćnoga izlaska. Nakon konzumiranja alkohola pojede se hamburger kod Joze koji te vrati u normalu i onda se ide kući. Ali eto, zna se Jozo zaletiti i na seoske zabave poput ove u BPS. Godinama, čak desetljećima je držao cijenu svog izdašnog hamburgera na deset kuna, a kada je sasvim opravdano s obzirom na rast svih troškova podigao cijenu za dvije kune, to je bila top tema oko koje su se raspisali lokalni mediji. Izgleda da mi je suđeno da svaki moj izlazak nakon pregršta najrazličitijih delicija ipak završi kod Joze Trovača. I neka mi je tako suđeno!

 

 




Nema komentara:

Objavi komentar